Ko to tamo....
Goya, Le Petit prisonnier
Premda (trenutno) ne živim u BiH, ne znači da me ne zanima i da ne pratim šta se zbiva. Pratim i pratit ću. Tako postoji jedna linija koja se ponavlja na bh “ljevici”. Čujem tako, usput budi rečeno, jedan šarlatsnki, „agent provocateur" diskurs, koji je podjednako i lukav i opasan. Uvučen i nakalemljen u priču o genocidu, našao se tu diskurs o terorizmu. Odgovor na genocid bi dakle trebao biti terorizam i to ni manje ni više no u stilu Baader-Meinhofa. Pitanje koje se postavilo je: kako to da se to nije desilo, kako da se u BiH ili bivšoj Jugoslaviji nije desio Baader-Meinhof i da će otpor morati krenuti tim putem, kao što već rade neke organizacije u Grčkoj. Postavljaju naime bombe. Sve dok se to ne desi, govorimo o "kozmetičkim promjenama".
Prisjetimo se stoga redom. Krenimo od razloga koji su uvjetovali nastanak Rote Armee Fraktion. Govorimo o Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata. O Njemačkoj koja maestralno nije uspjela (a niti htjela) pročistiti i očistiti državni aparat koji je rado surađivao s nacistima i bio nacistički i kolaboracionistički. Govorimo o organiziranom zaboravu nacizma, i o kako su ga mnogi nazvali, njemačkom ekonomskom čudu. Govorimo istovremeno i o represivnom konformizmu i logici korporativnog uspjeha koja je i kojom je je radnički pokret potpuno usisan u sistem. Sve ovo, dobro je poznato, doslovce je eksplodiralo 1968. godine. Radikalni i pobunjeni studenti šezdesetosmaši u Njemačkoj (a i u nekim drugim državama) radnčku su klasu vidjeli i doživljavali kao potkupljenu, kupljenu i korumpiranu, potpuno uronjenu u konzumerizam, te su se stoga okrenuli nekim ne baš uvjerljivim i malo vjerovatnim rješenjima i zamjenama: od “intelektualnog rada” do lumpenproletarijata iz zemalja Trećeg svijeta. Ova i ovakva logika zamjene sve je više zapadala u probleme, a frustracije zbog nepostojanja i-ili nemanja rješenja sve su više rasle, a vlastiti ideali su sve više postajali (zamjena) za stvarnost. To je u konačnici direktno dovelo do terorizma. Ideja vodilja ili teza je bila ta da će “primjerene akcije-djela” probuditi “nazadne” radnike i radnice i zadati udarac u borbi protiv “imperijalizma multinacionalnog kapitala”.
To se, naravno, nije dogodilo. Uslijedila još gora i još veća represija nad svime što je imalo predznak lijeve opcije ili grupe (a prisjetimo se da su u Njemačkoj tada bilo zabranjeno ne samo djelovanje, nego i naziv KP, što je također dio rasprava netom nakon završetka Drugog svjetskog rata). To se još bolje vidi na primjeru Italije, u kojoj KP doduše nije bila zabranjena, ali na djelu smo imali istu logiku, u kojoj je država (nikada ne podcjenjivati moć države, ko god da je na vlasti!) militante doslovce uvukla u sukob, takoreći pripremila im navlakušu i sačekušu, da bi potom između 1979-1980 pohapsila 10.000 militanata i time doslovce zatvorila ’68.
Samo budala bi mogla i može zazivati takvu strategiju. Samo potpuni ignorant i idiot bi tvrdio da je sve što nije oružana borba tek kozmetička promjena- što u prevodu znači da sve dok ne dođe dan odluke, svi mi otprilike trebamo sjediti prekriženih ruku. Uzmemo li u obzir i dodamo li tome da protesti ili bilo kakve kampanje „out of the ordinary“ danas u BiH ne samo da se suočavaju sa represijom, nego i sa svim vrstama državnih strategija i taktika uvlačenja i navlačenja, a pogledamo li kako to izgleda u BL danas, hodati okolo i pitati se zašto nema oružane borbe znači lijepo lopticu dodati direktno u ruke lokalnih policijskih i inih kabadahija i moćnika, aktiviste direktno predati u ruke policijskom nadzoru i represiji. Hoću reći, to vam skraćeno kazano znači: igrati sa šefovima, nalogodavcima i inima. To su prokazane taktike policijskih doušnika, posvuda.
Naime, pored toga što bi to potencijalno drugaricama i drugovima u BL moglo natovariti muriju na leđa, pogotovo uzmemo li u obzir šta se sve dešava u BL trenutno, ali ajde, evo bit ćemo dobronamjerni i taj dio izbaciti iz priče.
Šta znači zazivati genocid i Baader-Meinhof skupa, u istom toku misli i svijesti? Pri tome izjavljujući kako se nacional-socijalizmu sudilo, dok je kod nas genocid i rat upisani u logiku sistema. Nacional-socijalizmu se sudilo baš onako kako se sudilo i kod nas, jedva i teško, gotovo nikako. Suđeno je pojedincima, nikako idejama ili državama, a isto to suđenje je bilo podloga za Međunarodni haški sud za Jugoslaviju. Ustvrditi to dakle zajedno znači izreći sud u kojem se prešutno žali za time što iste sile koje su dovele do potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma nisu dale vlast u ruke jednoj većini, koja je, baš kao i ratu, hinjski i pod izlikom multi-kulti društva jednako tako željela dominaciju. Sve ostalo su šarene laže.
Ideologem genocida je okosnica bošnjačkog nacionalizma i SDA, od kraja rata pa sve do danas. (Prisjetimo se, i u Jugoslaviji je bio genocid, bilo je pokolja i masakara, samo što je drug Tito umjesto zazivanja i uskrsavanja mrtvih i 30 godina i priče o tome, lijepo donio konstruktivnu političku liniju koja je bila egzemplarna i koju se imalo slijediti). Isti taj nacionalizam silno pokušava centralizirati barem Federaciju, dakako uz pomoć prije svega SAD-a i donekle EU, koja je čini se naklonjena i drugoj strani u Federaciji, a to je HDZ. U svakom slučaju, borba za centralizaciju Federacije odvija se pod prinudom i prisilom ulaska u EU i NATO [o kojima ovise krediti i zaduživanja kod svjetskih financijskih institucija, i izvoz oružja!! n.b.!! baš kao što ovise o nametanju zakona silom, zakona koji oteše i otjeraše sve živo i mrtvo,] a sve to kao suprotnost i kontrapozicija politici drugog dijela države, RS-a, njihovog savezništva sa Rusijom (gdje se isto tako nameće sve ono što tjera sve živo i mrtvo) i općeg četničkog negacionizma. Tako imamo nacionalizam kao odgovor na nacionalizma i nacionalizam. I tako već skoro 30 godina.
Ljevica, ukoliko želi uopće postojati u BiH, se treba usprotiviti logici zavadi pa vladaj, a ne podgrijavati ju, ljevica se treba protiviti kapitalizmu koji se sastoji prije svega u izvanjskoj dominaciji i kontroli BiH i uopće utjecaju svih stranih sila u široj regiji, koji se najbolje očitije u samoj strukturi protektorata koji je par excellence forma kapitalističke dominacije u kojoj MMF, EU i NATO određuju domaću politiku u svim njenim bitnim elementima, dok političari narodu prodaju šarene laže o ulasku u ovu ili onu zajednicu.
Oni koji ne žele govoriti o kapitalizmu u ovoj formi definitivno bi trebali šutjeti o fašizmu. A oni koji žele iznova i nanovo odigravati utakmice rata iz 90-ih i pripadajućeg etničkog čišćenja, možda, možda bi trebali ustati protiv tihog etničkog čišćenja koje se dešava na cijeloj teritoriji BiH. Uostalom, uskoro u BiH neće biti nikog osim živih staraca i živih mrtvaca. Možemo li mrtve konačno pustiti da počivaju u miru, i upitati se: ima li zemlje za starce?
