Carevo golo ruho
Gustav Doré, Ilustracija za Danteov pakao
Carevo golo ruho
Senat Univerziteta u Sarajevu nedavno je svojim „jedinicama“ uputio prijedlog nacrta novog pravilnika o…. Ništa čudno pomislili biste, Senat šalje neki pravilnik na raspravu i usvajanje. Pravilnik o kojem je riječ međutim propisivao bi ni manje ni više nego odijevanje studentica, studenata, uposlenika i uposlenica institucije zvane Univerzitet. To je, morate priznati ipak dostignuće ravno otkriću ljudskog genoma i zasigurno će se time popraviti ugled, izgled i status svake pojedine jedinice i Univerziteta u cjelini. Ne samo to, Univerzitet će time barem u nečemu biti primus inter paris na rang-listama. Naime, po discipliniranju, uhođenju, nadziranju i propisivanju osobnog izgleda. Ha! Morate priznati, to sada već zvuči bolje. Osim što već dva desetljeća proizvodi ideološko jednoumlje, Univerzitet bi sada da proizvodi i modno. Pokušaj proizvodnje modnog jednoumlja samo je logična i krajnja posljedica proizvođenja ideološkog.
Ideja da se nečiji izgled, način i stil odijevanja, boja i dužina kose, štikli ili minice, religijsko uvjerenje ili osjećanje mogu na bilo koji način dovesti u vezu sa Univerzitetom potpuno je strana slobodarskom duhu kojeg bi Univerzitet trebao otjelovljivati. Iza nje stoji druga ideja koja bi sve to povezivala sa nečijom moralnošću ili amoralnošću iz koje bi onda, tako nas žele uvjeriti, proizlazila nečija podobnost za ulazak u instituciju visokog obrazovanja. U potpunom nedostatku socioloških studija u BiH, ovo bez sumnje možemo uzeti kao od jedan od najboljih pokazatelja u kakvom društvu bi Senat i oni koji su odlučili pozabaviti se modnim ukusima i žanrovima željeli živjeti. Nemam namjeru baviti se sadržajem skandaloznog prijedloga skandaloznog kodeksa u svim njegovim detaljima. Puno važnijim mi se čini pozabaviti se ključnim problemima koji naizgled nemaju nikakve veze jedan s drugim. A u suštini se otkriva da jedno bez drugog ne ide. Dvije ključne riječi su: konzervativizam i tržišne reforme. No da bismo raspravljali o njima, nužno ćemo se morati pozabaviti i trećim elementom u ovom dijalektičkom odnosu, onim naime koji između ova dva posreduje i koji upravo što svojim aktivnim što pasivnim nečinjenjem i šutnjom priprema teren za njihovu savršenu simbiozu.
Prije nego što pokušamo pokazati na koji način se odvijaju političko-ideološki procesi na UNSA i u kakvoj su vezi sa stvarnim, materijalnim stanjem na univerzitetu, valjalo bi podsjetiti da više represije znači više, a ne manje problema, i da to ni u kom slučaju ne znači da će tijela baš onakva kakva jesu prestati postojati. Francuski filozof Michel Foucault u svojem kapitalnom djelu „Historija seksualnosti“ odavno je, na najbolji mogući način prokazao šta se krije iza pokušaja kontrole tijela i tjelesnosti Naravno, kontrola seksualnosti, seksualnih normi i njihove javne percepcije. Čini se da Senat Univerziteta u Sarajevu smatra da tijela i seksualnost koja nisu po njihovoj mjeri (čitaj koja odstupaju od njihovih konzervativnih i malograđanskih normi koje u kući dopuštaju sve, ali nemoj javno i na polju) „ne samo da ne postoje, nego ne bi ni trebala postojati, a pri svojem najmanjem ispoljavanju biti će natjerana da nestanu- aktom ili riječima“[1].
Foucault nastavlja dalje pojašnjavajući razliku između represije i zabrane kojom se primjerice održava i osigurava kazneni zakon te navodi kako se suštinska razlika sastoji u tome da represija, za razliku od kaznenong zakona, „funkcionira kao osuda koja bi trebala dovesti do nestanka, ali i kao naredba da se šuti, potvrda o nepostojanju, sukladno kojoj se o tome nema ništa za reći, vidjeti ni znati“ (Ibid., p.10).
Tu bi Senat završio svoju priču. Ona međutim, tek tu počinje. Iz ovoga se sasvim jasno očituju namjere onih koji stoje iza ovog pokušaja da se Univerzitet pretvoriti u jedan od mogućih oblika univerzitetske inkvizicije ili šerijatske policije. Mahati svojim modnim (a zapravo religijskim i moralnim ) uvjerenjima i nametati ih drugima sasvim sigurno potpada pod jedan od mogućih odnosa moći, u ovom slučaju esdeaovski malograđanski kulturni rasizam i klasni prijezir uglađenog, (religijski) obrazovanog svijeta naspram rulje i svjetine koja izgleda kao Grand Parada!
Nemoguće je dakle ne primijetiti da se iza ovog pokušaja „pedagogiziranja“ Univerziteta krije jedna ozbiljna ideološka palica, koja pri tome i ne krije da je baš to. Primjerice, predsjednik studentskog parlamenta Haris Zahiragić, nije sasvim jasno zbog čega toliko prisutan u javnosti, (inače, na društvenim mrežama poznatiji kao Mljacko, pa ćemo biti slobodni da koristimo to općeprihvaćeno ime), na svome facebook profilu, dakle, javno, se hvalio kako je baš on osoba koja stoji iza inicijative da se usvoji sporni kodeks, a pojedine profesore koji su reagirali nazvao je „slobodoumnima“, primijetite dakle, stavio je tu riječ pod znake navoda. Iskoristio je i imena dviju profesorica (Snježana Šušnjara i Sandra Bjelan-Guska) koje su trebale sudjelovati u izradi ovog kodeksa, budući da se prema njegovu mišljenju radi o profesoricama koje u njegovom svijetu imaju imena koja su pak za njega rigidni označitelji, on ih je dakle iskoristio kao eto, najjače moguće oružje da pokaže kako iza navedenog kodeksa (koji se usput budi rečeno bavi samo otkrivanjem, ali ne i pokrivanjem) ne stoji konzervativni, esdeaovski islam, nego, pošto su tu i dvije profesorice sa takvim imenima, eto multi-kulturni pokušaj koji dokazuje da se ovdje ne radi o onome o čemu se ustvari radi.
Mljacko je na svome facebook profilu također jasno pokazao šta se misli pod ovim, te je po ko zna koji put iskazao svoj urbani rasizam, usporedivši (reklo bi se posebno studentice) koje se odijevaju suprotno njegovim aršinima (jer on , budite uvjereni, sasvim sigurno ne voli baciti pogled na gola ženska tijela, na lijepe grudi, zgodne noge ili putene usne) sa osobama koje stilom oblačenja više podsjećaju na koridu u Čevljanovićima ili Zvezde (paradu) Granda. Ono što ostaje upitnim (ali ne i nejasnim) jeste zbog čega Senat, kao najviše tijelo Univerziteta usvaja svaku Mljackovu ideju i odmah ju stavlja u proceduru. Senat tako doslovce ispada egzekutivno tijelo Mljacka i mljackovića, koji je u javnosti već poznat po svojim rasističkim i homofobnim istupima. Već to bi trebalo biti dovoljno da ga Senat isključi rada, a za fakultet na kojem studira, a riječ je o Pravnom fakultetu! razlog da mu se izrekne ozbiljna disciplinska mjera[2].
Pored toga, prijedlog kodeksa elementarno je nepismen (peta je dio tijela, potpetica je dio cipele), nego bi pri tome i da nameće i propisuje svima koji sa univerzitetom na bilo koji način imaju veze šta je normalno, prihvatljivo i prikladno. Ne radi se čak niti o tome da ovdje želimo biti maliciozni, međutim legitimno je postaviti pitanje: zašto se u pitanje dovode minice, štiklice, tetovaže i piersinzi, a ne dovodi se u pitanje druga krajnost protiv koje se do sada ama baš niko nije pobunio: polaganje ispita i dolazak na fakultet u nikabima ili burkama? Senat bi morao znati da ako može nikab, onda zasigurno može i visoka potpetica i gol pupak, i natikače, i papuče, i bermude, i majice bez rukava. Hinjski pokušaj da se na mala vrata uvede moralna, pardon, modna policija pokušava se prikazati kao pokušaj da se studenti i studentice zaštite od profesora, koji su ih čak gađali indeksima, vrijeđali na nacionalnoj osnovi i prigovarali im kako se odijevaju. Ovime se dakle ne štite studentice i studenti, nego profesori čije se nasilničko i nedopustivo ponašanje ovim opravdava, budući da se podilazi njima, a studente i studentice se diskriminira prisiljavajući ih da izgledaju i budu nešto što nisu. Univerzitet jeste javna institucija, ali nije zgrada Suda, te ne bismo smjeli upadati u zamke koje bi da nas uvjere da su Univerzitet i Sud ista institucija. Univerzitet je mjesto slobode i akademske autonomije, te bismo morali moći razgraničiti ova dva pojma.
A sada ono što je najvažnije, a o čemu malo tko želi govoriti, a to su materijalni uvjeti preživljavanja Univerziteta i na Univerzitetu. Za one koji su nisu upućeni u situaciju, dobro je krenuti od elementarnih higijenskih uvjeta: česta pojava je da spremačice, sa ionako mizernim plaćama, kupuju sredstva za čišćenje i toaletni papir od svojih novaca! Dobro je poznato i to da se prijeti onima koji se usude nešto reći ili pobuniti se, da su godinama izloženi mobingu nacionalističkih medija i divljanju koje u opasnost dovodi dobrobit, zdravlje i mir ne samo njih, nego i članova njihovih obitelji. Jednostavnim jezikom kazano, to znači da je Univerzitet odavno postao represivna institucija, a tomu nasuprot sudovi su postali institucije sa pozamašnom autonomijom lišenom svake javne odgovornosti. Univerzitet koji disciplinira, sudovi koji sakrivaju ili pak podmeću dokaze, odugovlače predmete, štite moćnike…
Nije to samo odraz ideološkog jednoumlja koje se na Univerzitetu sprovodi već dva desetljeća, nego je odraz sprege konzervativne politike i politika obrazovanja, u kojoj je Univerzitet zadobio počasnu ulogu nakon rata. Za šaku dolara Univerzitet disciplinira i sankcionira te na sve moguće načine blokira, umjesto da osigurava razvoj zajednice i obrazovanja u cjelini. Tri su pojma kojima bismo mogli opisati spoj Univerziteta sa politikama posljednjih dvadesetak godina: „formalizacija, privatizacija, ideologizacija“[3]. U slučaju formalizacije, Univerzitet je sveden na mjesto Kulturkampfa, a ne na mjesto proizvodnje i prenošenja znanja, te se sukladno tome više brine o „vrijednostima i tradiciji“ nego o znanju, produkciji znanja i materijalnim uvjetima potrebnim za to. Univerzitet tako propisuje i osigurava ispunjenje „relativno jednoobraznih očekivanja ponašanja i socijalnog napredovanja“, te ponašanja koja su u skladu sa „vrijednostima i tradicijom“ nagrađuje, a ona koja nisu sankcionira. Kada govorimo o privatizaciji, morali bismo se pozabaviti dvostrukošću privatizacije na Univerzitetu. Da ne bude zabune, jedna uvjetuje drugu.
Najprije privatizacija koja proizlazi iz formalizacije, a koja podrazumijeva da se od mjesta slobode (u istraživanju, iskazivanju mišljenja, odijevanja, izričaja, od prava da se jednako može biti religiozan i ateista) Univerzitet pretvorio u kulturu jednog mišljenja u kojemu mjesta za stvarnu kulturu nema. Univerzitet u Sarajevu je de facto (iako ne de iure) postao vlasništvo jedne stranke, SDA. Onda se neko pita otkud takav odnos institucija visokog obrazovanja prema kulturi uopće? Druga privatizacija o kojoj je riječ je naravno ona ekonomska. U tom smislu, ne zaostajemo za globalnim trendovima, ali zbog relativno slabe pozicije, nepovoljnog ekonomskog položaja, života pod protektoratom, općeg beznađa, slabo obrazovane i gotovo nimalo kritički nastrojene akademske zajednice, sve posljedice privatizacije javnih dobara i urušavanja javnih institucija pogađaju nas mnogostruko više. Već skoro dva desetljeća, ravno koliko vladaju nacionalističke i konzervativne stranke Univerzitet je izložen mjerama štednje. U prenesenom smislu, to bismo mogli opisati kao odljev mozgova i odlazak mladih, izvrsnih i talentiranih studentica i studenata koji, umjesto kulturnog, ideološkog i modnog jednoumlja, biraju mogućnosti da se nesputano bave onim što su izabrali. U doslovnom smislu, to znači da su mjere štednje, kojima se prazni kasa Univerziteta, a pune osobni džepovi pojedinaca koji su produžena ruka politike, kojima nije stalo do kritičkog mišljenja, nego do jednoumlja, kojima nije stalo do obespravljenih i potlačenih, nego najdalje do amidžinog malog, potpuno uništile znanost i obrazovanje. Do te mjere da je postala upitna kvalitetna reprodukcija kadrova na UNSA!
Odgovornost za ovakvo stanje snose ne samo oni koji takav Univerzitet priželjkuju (od njih to ne iznenađuje, oni se za to aktivno bore), nego veći broj profesora i profesorica liberalnih svjetonazora (one zaista lijevo orijentirane možemo eventualno izbrojati na prste jedne ruke, dakle 5 brojem i pet slovom), koji se ne slažu sa mnogim politikama, ali svejedno godinama šute i sjede u svojim kabinetima, šutnjom braneći svoje pozicije, potpisujući sumnjive izbore u viša zvanja, promovirajući djecu, amidžiće, sestriće, tetiće i ine, direktno poručujući da u tome ne postoji sukob interesa i da je sasvim uredu kada otac postavlja sina za profesora na Odsjeku na kojem radi ili kada sin doktorira kod vlastitog oca, ili tetić kod strica itd itd....) dopuštajući time totalno i apsolutno urušavanje ne samo svih zakona, nego same ideje javnog i javno dostupnog obrazovanja. Liberali ovdašnjih akademija, baš za razliku od Kanta onomad, desetljećima traže manje-više da im država osigura institucionalni prostor u kojem bi um-razum uživao privilegiju autonomije i slobode, sve tvrdeći da je u komunističkom sustavu um bio instrumentalan i da je postojala selekcija određenih sredstava koja su se koristila za ostvarivanje partijskih ciljeva, te je stoga sam um bio iracionalan i mit! Istina jeste da je na primjerice Filozofskom bilo nekoliko važnih članova CK KP BiH i da to nipošto nije bilo slučajno. Međutim, liberali nekako (nimalo slučajno) previđaju kako danas stoje stvari. Uloga modernog univerziteta od njegova stvaranja je društvena reprodukcija društva i države, tj. određenog društvenog poretka- kapitalizma- a um kao sposobnost da znanje reflektira samo sebe bila je središnjom dogmom pozitivizma pri čemu je znanje znanosti bilo shvaćeno kao ono koje vodi ka progresu i poboljšanju društva. Sam ovaj odnos trebao bi biti predmetom kritike. Liberali bi stoga morali znati (a možda i znaju?) da suprotstavljati autonomiju uma s jedne strane trenutnim okolnostima s druge po sebi nije dovoljno ukoliko nije ili dijelom ili ujedinjeno sa jasnom političkom pozicijom koja se tome protivi. Ta politička pozicija morat će naučiti da se brani sredstvima koja nisu šutnja. Jer šutnja znači odobravanje! Stoga je svaka, prešutna ili javna, osuda pokušaja da se nametne ovaj kodeks koja ne dovede u pitanje dominaciju sprege konzervativizma i tržišnih odnosa na UNSA unaprijed osuđena na propast. Svi oni koji ne stanu uz obespravljene i pokradene radnike, uz one koji se bore protiv privatizacije i prodaje osnovnih škola, koji se bore za vodu i gol život i opstanak, protiv uzurpiranja i privatiziranja javnih isntitucija koje se pretvaraju u sale za domjenke EU i inih skorojevića i konzervativne "kulturne" elite, koji se bore protiv privatizacije zdravstva i ukidanja prava onih koji su najugroženiji direktni su suučesnici u procesu nametanja modnog i ideološkog jednoumlja. Pri tome, liberali bi morali znato da politika baš zato ne smije biti shvaćena kao polje racionalne deliberacije u kojem bi eto, obrazovan i razuman (kako se to voli reći kod nas) političar nužno značio boljitak društva. Politika nije tehnokracija i vladavina stručnjaka i eksperata, premda se EU poprilično namučila da nam kaže da je politika baš to: samo slijedite eksperte i bit ćete spašeni! Ukoliko ne počnu, za liberale i za početak, barem minimalno subvertirati postojeći poredak u BiH, a to znači dovesti u pitanje i svoju poziciju i ulogu, i na taj način se okretati svima koji sačinjavaju jedno društvo i konačno progovarati o nasilju koje se vrši više od dvadeset godina, a koje nije samo! simboličko (jer liberali vole govoriti o simboličkom nasilju, a stvarnu pljačku ostaviti nekako sa strane). Ukoliko dakle minimalna kritička svijest (porisjećajući se izdaje intelektualaca i klerika zajedno sa Jjulienom Bendom), ne uzdigne vrijednosti djelovanja iznad vrijednosti znanja, ukoliko sa drugim progresivnim snagama u bh društvu ne dignu glas protiv intelektualnih i inih klerika[4] koji izdaju u ime "reda, poretka i vrijednosti" koje su propisane slobodnim tržištem, politički i intelektualno regresivnom i revizionističkom "slikom svijeta", ispunjavajući tako suštinski antidemokratsku funkciju u društvu: neće biti nit autonomije uma, niti će biti autonomije univerziteta. Neće biti univerziteta!
Možda bi ih trebalo podsjetiti na dolje spomenuti Kantov spis.
Možda bi ih trebalo podsjetiti na dolje spomenuti Kantov spis.
Univerzitet svakom studentu i studentici treba osigurati uredne sanitarne čvorove kojih nema, literaturu potrebnu za polaganje ispita koje nema, pristup svojim institucijama kojeg nema, znanstvene fondove za istraživanje kojih nema, novac potreban za odlazak na znanstvene konferencije, kojeg nema. I bilo bi dobro još kada se pojedini uposlenici koji se drznu od svojih novaca otići na konferenciju ne budu kažnjavani umanjenjem plaće, budući da nastavu većinom nadoknade. U godini kada Univerzitet u Sarajevu upisuje rekordno mali broj studentica i studenata, baš tada, kao najveći problem se ispostavlja modni kodeks. Studentica i studenata nema jer odlaze čitavi gradovi, sela, mjesta, a neki biraju i da ne upišu fakultete koji im ne nude ništa osim, pogađate, modnog jednoumlja. Jer konzervativizam je u modi. Svima je jasno da budućnosti sa ovakvim Univerzitetom nema. U tom kontekstu ideološku funkciju reprodukcije konzervativne ideologije obavlja „kulturna elita“ onih koji se ne bune, kojima je sve to sasvim uredu, koji baš to i priželjkuju. Vladavina nacionalističkih stranaka i njihova nazadna konzervativna ideologija krvi i tla, keširanja genocida, potpomognuta novcima i kreditima imperijalističkih sila i bandita, kojima je u interesu da očuvaju svoje pozicije, a time i lokalne političke elite koje savršeno služe njihovim interesima, uvijek se služe u paketu sa ekonomski regresivnim politikama. Univerzitet je od mjesta javne proizvodnje znanja sveden na ustanovu u kojoj u ovakvim okolnostima, riječima Henrya Girouxa „pedagogija izvan i unutar škola sve više postaje moćna sila kojom se stvaraju ideološki i afektivni režimi ključni za reprodukciju neoliberalizma.“[5] . Da je tomu tako, govori i činjenica da je Sarajevo jedini grad u regiji koji do sada recimo nije imao niti jednu studentsku okupaciju fakulteta, te da je studentska populacija, danas već potpuno odgojena i obrazovana na ideologiji viktimizacije konzervativnija nego bi se to dalo pomisliti. Oni su samo konačni proizvod onoga što nam se dvadeset i kusur godina servira kao prihvatljivo i društveno poželjno ponašanje: uglavnom je riječ o prokazivanju i rasizmu u odnosu na manjinske grupe i zajednice, snažnim patrijarhalnim normama i demografskoj ideologiji rađanja, ultra religijski konzervativizam upakiran kao fina malograđanština, multi-kulturalizam kao standardna krinka za esdeaovski nacionalizam.
Konzervativizam se dakle svojom ideologijom na političkom planu očituje propisivanjem i ispunjavanjem gore navedenih normi, a na ekonomskom se očituje sve manjim uplivom države i otvaranju svega što ima predznak javno „slobodi tržišta“. Tako se i Univerzitet i u obrazovnim politikama sve više prikazuje kao tek puki medijator između tržišta i obrazovanja. Ono što nam se pokušava podvaliti pod obrazovanje zapravo je kupoprodajni odnos u kojem bismo mi, kao krajnji kupci trebali kupiti (tj. popušiti!) ideju da se Univerzitet nakon „mračnog komunističkog doba“ konačno okreće svjetlu (religije i religijske istine?!) u kojem se obrazovanje konačno razvodi od politike, i u kojem bi „politika trebala biti izbačena iz imperativa demokracije“. Oni nama dakle svoju konzervativnu politiku predstavljaju kao apolitičnost i pokušavaju nas uvjeriti da to što oni rade nema veze sa politikom, jer oni su politički i vrijednosno neutralni. Oni se konkretnim silama konzervativizma bore protiv utvara komunizma! Dok nas pokušavaju uvjeriti da je kritička misao zločin (jer, kako bi Brecht rekao: kakvo je to vrijeme u kojem je / Razgovor o drveću gotovo zločin/ zato što podrazumijeva šutnju o tolikim nedjelima), zato jer se protivi njihovom svjetonazoru i viđenju pupka, dok oni privatiziraju i politiku i Univerzitet po svojoj mjeri, sve pokušavajući to predstaviti kao posljednje rješenje za društvene probleme.
Svijet, srećom, nije „volja i predodžba“ Senata i nekolicine rigidnih, patrijarhalnih, izrazito religijski nastrojenih pojedinaca koji bi kodeksom o odijevanju željeli stvoriti svijet, pardon, Univerzitet po svojoj mjeri. Ukoliko Senat ne želi odustati od ovog nakaradnog nacrta, bilo bi dobro studentice i studente UNSA anketom, pojedinačno upitati šta misle o uvođenju jednog ovakvog kodeksa. Njihov odgovor, unatoč represiji i konzervativnoj indoktrinaciji kojoj su izloženi, uvjerena sam, sigurno bi pokazao da to nije svijet koji oni priželjkuju. Car je gol i zato bi da se obuče silom. No izvjesno je da car mora biti obezglavljen! Caru odrezati glavu, u bh društvu to se još uvijek nije desilo! Na studenticama i studentima je da odluče!
Dodatak. Kant „Der Streit der Fakultäten“ (Spor fakulteta).
U veoma kratkim crtama ćemo iznijeti sadržaj malog spisa koji je Immanuel Kant je 1798. godine objavio pod nazivom „Der Streit der Fakultäten“ (Spor fakulteta)[6] . Riječ je o jednom od posljednjih djela koja je objavio za života. Važnost ovog spisa leži u činjenici da ga Kant piše i objavljuje u trenutku kada, nakon smrti Friedricha II Velikog, nailazi na sve veću cenzuru u kojoj je u pitanje dovedena sloboda izražavanja i istraživanja. Sve veći pritisak reakcije i klera postajo je sve očitijim i u utjecaju koji su vršili na Univerzitet. Ovdje će se važnom pokazati Kantova distinkcija između onoga što on definira kao privatnu i javnu upotrebu uma, iznesena ranije u njegovu eseju iz 1784. godine „Odgovor na pitanje: šta je Prosvjetiteljstvo“.
Pomalo kontraintuitivno, Kant kao privatnu upotrebu uma navodi onu koja se vezuje uz obavljanje državnih, činovničkih funkcija ili pastora, svećenika, hodža U njihovim upotrebama uma ne traži se promišljanje, nego poslušnost (državnom ili Božjem zakonu, svetoj knjizi), te sukladno tome ne koriste svoj um javno, nego u skladu sa državnim i religijskim propisima čiji je jedini cilj što bolja, dugotrajnija i kvalitetnija kontrola svojih podanika. Suprotno tome, javna upotreba uma vezana je uz akademsku profesiju i predavanja pred učenom publikom. U ovom slučaju, ono što se traži nije poslušnost, nego promišljanje, te stoga ovoj sferi pripada sloboda izražavanja, sloboda mišljenja. Budući da je Kant slobodu da se objavljuju znanstvena istraživanja smatrao od ključnog značaja za uspjeh Prosvjetiteljstva, sasvim je jasno o kakvim ulozima je bila riječ.
Ukratko, u spisu Spor fakulteta kao i uvijek kada je riječ o Kantu, možemo izdvojiti dva ključna dijela: pars construens i pars destruens. Kant je fakultete (sukladno tadašnjoj podjeli) podijelio na više i niže. U više spadaju Teološki, Pravni i Medicinski. U niže Filozofski. Budući da se Kant ovim problemom bavio još od 1793., kada je jasno odbio mogućnost da se filozof povinuje teologu, te u slučaju da se to dogodi, rekao kako će prije ili kasnije morati doći do rasprave između njih. Upozorio je na opasnost da bi Teološki fakultet mogao doći u sukob sa Filozofskim, te bi sukob mogao postati „ilegalan“, pri čemu bi jedna od strana upotrijebila nedopuštenu silu da drugu ušutka i osigura prevlast. Podsjetit ćemo na to da su za Kanta Teološki, Pravni i Medicinski fakultet jednostavno kazano pod direktnim utjecajem vladinih politika te se svaki od njih poziva na jasne knjige i priručnike (državni zakoni, medicinski priručnici i svete knjige) iz kojih se ima učiti, te stoga potpadaju pod privatnu upotrebu uma. Nasuprot ovome, Filozofski fakultet potpada pod javnu upotrebu uma.
„Vlada je zainteresirana prije svega za osiguravanje sredstava najjačeg i najvećeg mogućeg utjecaja na ljude, a predmeti koje viši fakulteti naučavaju jesu upravo takva sredstva….ali za zajednicu učenjaka na univerzitetu jednako tako je od ključne važnosti da postoji fakultet koji je u svojem podučavanju slobodan od utjecaja vlade, koji nemajući nikakve zapovijedi koje bi izdao, posjeduje slobodu da o svim sudi [prosuđuje], slobodu koja je vezana uz znanstvene interese, tj. istinu, pri čemu um mora biti ovlašten da govori javno, jer bez te slobode istina nikada ne bi ugledala svjetlo dana (na štetu same Vlade). Ali um je prema samoj svojoj prirodi slobodan i ne prihvaća nikakve naredbe da nešto smatra istinitim… “ (Kant, p. 26).
Taj fakultet je, pogađate, Filozofski. Dakle, iako niži, Filozofski fakultet je prema Kantu jedini koji je neovisan (ili bi morao biti) od utjecaja vlade, te je kao takav bio ključno mjesto za širenje slobode mišljenja i napredak Prosvjetiteljstva, te promicanje (ma kako minimalne, jer ipak, govorimo o cenzuri) kritičke svijesti. Kontrola nad višim fakultetima i sadržajima koji se na njima izučavaju, prema Kantu je ujedno i ostvarivanje državne vlasti i njenih propisa, zakona i religije, dok niži fakultet, u prvom redu filozofski, kao slobodan mora biti samo pod „zakonodavstvom uma, ali ne i Vlade“ (Kant, p. 42). Filozofski fakultet dakle mora polagati pravo na to da se bavi učenjem svih fakulteta kako bi njihovo učenje mogao podvrgnuti testu istine, a Vlada ovo, ukoliko ne želi počiniti prekršaj protiv same sebe, ni na koji način ne bi trebala sprječavati. Filozofski fakultet tako polaže pravo da kritizira više fakultete koji moraju „trpjeti prigovore i sumnje koje [filozofski fakultet] iznosi u javnost, koje mogu smatrati dosadnim i napornim, budući da bi bez takvih kritičara, viši fakulteti, bez obzira na titulu, mogli nesmetano ostati u posjedu onoga što su jednom zaposjeli i pri tome još nad tim despotski vladati“(p. 44).
Kant pored legalnog i ilegalnog sukoba fakulteta, unutar ilegalnoga razlikuje sukob u odnosu na formu i materiju. Ukoliko se u slučaju sukoba između viših i nižeg fakulteta ne bi dopustila debata govorimo o ilegalnom sukobu u odnosu na materiju, a ukoliko bi se u sukobu jedna od strana oslanjala na svoje sklonosti [Neigung, inclinatio] govorimo o sukobu u odnosu na formu. Vlada ne može biti neovisna i neutralna u ovakvome sporu. Štiteći više fakultete, Vada bi štitila sebe i na taj način počinila štetu prema javnosti. Vlada tako mora dopustiti slobodu i drugoj strani, budući zapravo samo na taj način može osigurati opći napredak i dobrobit.
Kantov spis je slojevit i postoji nekoliko razina iz kojih bismo ga morali iščitavati, suštinski reformatorski, ali ne bismo trebali podcjenjivati njegov značaj. Naravno, namjera nam nije povući paralelu između našeg vremena i vremena Kanta, nego uputiti na važnost promišljanja fakulteta danas i pitanja slobode uma. Trebali bismo znati i nešto o historijskom kontekstu iz kojega i u kojem Kant piše, te o materijalnim uvjetima reprodukcije Univerziteta tada. Bitno je naglasiti i to da se Kant bori protiv cenzure i reakcije, te da ovaj spis objavljuje nakon što je i sam prethodno bio cenzuriran zbog svojeg spisa o religiji. Postoje mnoge zanimljive aluzije u ovom tekstu, od kojih je svakako najzanimljivija ona na Francusku revoluciju (utoliko je Kantova revolucija uma važnija!), ali to bi već zahtjevalo neki drugi i drugačiji tekst. Iako je Kant pokušao pojasniti i opravdati razloge zbog kojih Vlada treba Filozofski fakultet kako bi zaštitila samu sebe, to nije ono što je najzanimljivije u ovom tekstu. Ono što je zasigurno najvažnije jeste isticanje važnosti slobode uma koji se podvrgava svojim zakonima, protiv klera, klerika i prava pravnika.
[1] M. Foucault, Histoire
de la sexualité, La volonté de savoir, Gallimard, Paris. 1976, p.10
[3] Pojmove
preuzimam od njemačkog filozofa Herberta Schnädelbacha koji je u svojoj knjizi govorio
o Univerzitetima za vrijeme Weimarske republike, te stoga u sovjoj analizi
proširujem njegovu te je koristim više kao leit motiv, nego kao doslovno
prenošenje, budući da govorimo o dva sasvim različita historijska konteksta.
[4] Benda, Julien, La Trahison des
Clercs. Benda se poigrava riječima i koristi riječ „clercs“, štobismo mogli
prevesti kao klerici i time sačuvati
dvoznačnost Bendinog argumenta. On ovaj termin koristi kako bi opisao intelektualce
i sve druge „činovnike“ , svećenike, hodže, popove i ine.
[6] Dostupno na: https://korpora.zim.uni-duisburg-essen.de/kant/aa07/
