Između nužde i prisile. O sranje poslovima i prljavim poslovima
Tekst je izvorno objavljen u dva dijela na portalu ResPublica časopisa.
https://respublicacasopis.net/2023/04/11/o-sranje-poslovima-i-prljavim-poslovima-i-dio/
Između nužde i prisile. O sranje poslovima i prljavim poslovima
Danas je postalo sasvim uobičajeno socijalizam predstavljati kao antonim demokraciji. Nemali broj puta čut ćete ozbiljne ljude, profesore političkih znanosti i uopće univerzitetske radnike da o socijalizmu govore kao pojmu koji je suprotan demokraciji. Naravno, uzmemo li u obzir ideološku funkciju škole i obrazovnih institucija uopće, to nas ne treba čuditi. Ali treba insistirati i ponavljati: socijalizam je antonim kapitalizmu, ne demokraciji. Historijski uzevši, radnički pokret nastaje iz zahtjeva za radikalizacijom demokracije i ideala Francuske revolucije koja je iznevjerila ne samo sve žene nego sve siromašne, ostavivši ih prezrenima i bez glasa. O ekonomskom sustavu u kojem živimo danas se u školama ne uči gotovo ništa ili jako malo, dok se liberalizam slavi kao jedina i najvažnija politička doktrina. Tamo gdje i kada se kapitalizam i spomene, nikada se ne propituju hijerarhije koje uspostavlja, nasilje koje koristi i bez kojeg ne postoji. Uopće, odnosi koje kapitalizam kao globalni ekonomski sistem proizvodi potpuno se naturaliziraju. Posebno se ne propituju pretpostavke klasične liberalne filozofije koja je rad uspostavila kao privatni akt u koji ulazimo slobodnom voljom i koji zbog toga ne pripada javnoj, političkoj sferi. Tako izgleda kapitalizam kada ga se naturalizira: pred vratima tvornice, fabrike ili rada zaustavlja se politika. Proizvodnja i prisvajanje viška vrijednosti navodno je privatni čin. Kapitalizam bismo u najkraćem mogli opisati kao sistem medijacije ili posredovanja u kojem se svi odnosi u društvu vrednuju na tržištu budući da se za „vlasnike radne snage pristup sredstvima za subsistenciju odvija isključivo na tržištu.“ U ovom smislu, pitanje koje u ovom tekstu želim otvoriti tiče se kompleksnog odnosa između ideologije i ideološke medijacije u dvostrukom smislu: ekonomskom i političkom.
Medijacija u kapitalizmu pretpostavlja razliku između sfere privatnog i sfere javnog ili drugim riječima, samo ono što je vrednovano na tržištu ili što je prošlo validaciju tržišta u kapitalizmu ima vrijednost. Par desetljeća nakon Drugog svjetskog rata (termin koji se danas u političkim znanostima naziva trideset slavnih) medijacija je imala i svoje drugo lice, politiku. Socijalna država pa ako hoćete i država tout court je počivala na principu dvostruke medijacije: država je posredovala između kapital-ista i radnika i osiguravala kakvu-takvu preraspodjelu sredstava od najbogatijih ka najsiromašnijima. Od kraja sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, ili pojave neoliberalizma, kojeg, kako je Tamás uvijek običavao upozoravati, treba nazivati neo-konzervativizmom, ove je medijacije bivalo sve manje. Ekonomska politika se i na istoku i na zapadu umjesto borbe protiv nezaposlenosti svela na borbu protiv inflacije čime se u potpunosti izmijenila priroda politike i politika države. Radnički pokret, oslabljen uslijed vlastitih unutarnjih kontradikcija i napadnut izvana, na koncu je bitno oslabljen ako ne i poražen.
Ishod ovih historijskih procesa živimo danas. Riječ je o suštinskim promjenama institucijā i onoga što već desetljećima unazad politička filozofija i političke znanosti pokušavaju objasniti terminima poput: kriza političkog predstavljanja, kriza institucija, kriza predstavničke demokracije, migrantska kriza, kriza duga i tome slično, nazivi koji u suštini pokušavaju pojmovno obuhvatiti procese koji su doveli do postupnog ispražnjenja demokratskih institucija i do gotovo pa nestanka medijacije politike. Naravno, ne smijemo zaboraviti da je riječ o procesu koji se odvijao i unutar ali i izvan sâmih institucija. Kapitalistička medijacija u kojoj samo ono što se vrednuje na tržištu nastavila je mljeti sve pred sobom, dok je institucionalna medijacija politike, sindikata i radničkog pokreta gotovo pa nestala. Konture svijeta koji gledamo ispred sebe danas ne ostavljaju traga sumnji: ideologija neposrednosti, filozofije i ideologije koje dokidaju i uništavaju svaki temelj i supstancu- osim one kapitala- posljedice su, a ne uzroci, ispražnjenja medijacije politike. Tako s jedne strane imamo neometanu i nereguliranu medijaciju kapitala u kojoj je polje socijalne reprodukcije ne samo potpuno privatizirano, nego je kapital svoje krake produžio još dalje i još dublje, a s druge imamo krah medijacije politike na čiji se svaki pokušaj uskrsnuća reagira nasiljem oružja i mača. Upravo od sedamdesetih pratimo smanjenje polja i obima državne intervencije i regulacije, uporedo sa jačanjem identitetskih borbi za priznavanje ili kako se to rječnikom neo-konzervativizma običava reći „implementaciju pravnog okvira“ ili “inkluziju” koje su se, samo naizgled paradoksalno, odvijale i posredstvom klasičnih institucionalnih okvira države i sindikata ali i van njih, uvijek i prije svega bivajući posredovane tržištem. Ovdje nipošto ne želim sugerirati ni reći da su (identitetske) borbe za priznavanje nebitne. Naprotiv, upravo zato što su bitne nije ih moguće odvojiti od pitanja društvene i socijalne reprodukcije, kako u užem, tako i u širem smislu. Manje (državne) regulacije značilo je više širenja tržišta i sve više privatizirane reprodukcije. Više privatizirane reprodukcije popraćene trajnim mjerama štednje i urušavanjem sistema javnosti i javnog kao takvog i nije moglo dovesti do ničeg drugog osim kulturaliziranog kapitalizma koji je doveo do promjena na tržištu rada. Ove promjene su istovremeno u središte postavile i društvenu percepciju i (ne)priznanje rada.
Ako su s jedne strane emancipacija i izlazak žena i rodnih manjina na tržište rada bili uvjetovani činjenicom da se komodifikacija usluga širila na sve sfere društva, s druge strane tu su bile i antikolonijalne borbe, globalizacija i širenje tržišta, kao i veliki gubitak muške radne snage uzrokovan gubicima u Drugom svjetskom ratu, te su žene, baš kao i nakon svakog rata u historiji, popunjavale „rupe“ na tržištima rada. Ovdje možda vrijedi postaviti i pitanje: nisu li današnji sukobi oko pitanja spola i roda između ostaloga (ponovno) i sukobi oko pristupa tržištu rada? Itekako bi se dalo bi se raspravljati bez da argument svodimo na puki ili vulgarni ekonomizam. Danas država nadzire i kontrolira mnogo manje nego ranije, a reprodukcija nikada nije bila krhkijom i više privatiziranom. Utoliko su borbe koje pratimo od sedamdesetih iz perspektive vladajućih klasa borbe da se osigura kontinuitet kapitalističke medijacije odnosno medijacije tržišta i dokine medijacija politike, dok je iz perspektive onih koje vladajuće klase eksploatiraju, upravo obrnuto: da se osigura medijacija politike kako bi se medijacija kapitala stavila pod kakvu-takvu kontrolu. Uspjeh prvih podrazumijevao je naravno neuspjeh drugih.
Proces deindustrijalizacije na istoku i na zapadu doveo je s jedne strane do premještanja proizvodnje u Aziju (u najvećoj mjeri u Kinu), a s druge je doveo do stvaranja ekonomije niskih nadnica (eng. low wage economy). Upravo tu su rod i rasa poslužili kao potke za daljnju segmentaciju tržišta rada. Premda su rodna i rasna podjela rada upisane u sami poredak kapital-izma kao ekonomskog sistema i liberalizma kao političkog sistema, ovdje ne možemo ulaziti u historijat ove teme. Ono što je svakako važno jeste da se od sedamdesetih naovamo upravo ženska i migrantska, što će reći često i rasno segmentirana, radna snaga pojavljuje kao onaj dio radne snage koji radi slabo plaćene ili “nekvalificirane” poslove. Upravo je ova radna snaga, kako to ističu sociolozi Sara Farris i Mark Bergfeld, u jeku pandemije COVID-19 definirana kao “ključni radnici” i proglašena “nepohodnom radnom snagom” . Do jučer skrajnut na rub kako egzistencije tako i društvenog priznanja, rad radnika u ključnim sektorima (engl. key workers) preko noći je postao rad bez kojeg društvo ne može funkcionirati. Ova činjenica, kako naglašavaju Farris i Bergfeld nije mnogo promijenila način na koji na rad gledamo i kako rad doživljavamo. Upravo zato jer su poslovi koji su proglašeni ključnima dio „socijalne reprodukcije“ odnosno obuhvaćaju sve one aktivnosti koje “hranu, odjeću i stanovanje, čine neposredno dostupnim za konzumaciju” ili se pak odnose na brigu o starima, nemoćnima i djeci, uzima ih se zdravo za gotovo . Unatoč medijskoj pompi za vrijeme pandemije, ovi poslovi još uvijek nisu dobili društveno priznanje, još uvijek nema nastojanja da se često neljudski i nehumani uvjeti rada u ovim sektorima poprave niti da se radnicima, koji su i prije pandemije štrajkali i ukazivali na stravičnu eksploataciju, povećaju plaće . Farris i Begrfeld zbog toga podcrtavaju da se ustaljeni sociološki rječnik koji na ove radnike gleda kao na “neproduktivne” i “nekvalificirane” nužno mora dovoditi u pitanje, a samim time preispitivati podjela rada bez koje nema hijerarhija karakterističnih kapitalističkom načinu proizvodnje. Ono što vrijedi ponoviti kao dopunu njihovog argumenta jeste činjenica da ovakav definicija i tretman radne snage koja obavlja nisko kvalificirane ili “nekvalificirane” poslove nije nastao 1970-ih, ali se od 1970-ih “normalizirao”. Pitanje ekonomske qua moralne valorizacije, i medijacije poslova socijalne reprodukcije koji se u kapitalizmu uzimaju zdravo za gotovo – trgovina, poslovi brige i njege, odvoz smeća, logistika, zatvori, mesna i agro industrija – jako je kompleksno i ovaj tekst ne pretendira na to da može ponuditi odgovore. Bilo bi dobro kada bih uspjela makar postaviti pitanja. Slijedeći rečeno, upravo tu, na polju privatizirane reprodukcije, tragom klasne analize, želim ukratko reći nešto više o društvenoj ali i subjektivnoj percepciji rada kada govorimo o sranje poslovima i prljavim poslovima. U moru tipologija i podjela rada, odlučila sam se za ove dvije upravo zato što bolje od drugih ukazuju na ono što je Marx nazivao „fizičke i moralne granice rada.“
Pojam sranje poslovi [engl. bullshit jobs] u istoimenoj knjizi popularizirao je antropolog David Graeber , a kada govorim o prljavim poslovima oslanjam se na važnu (premda u mnogim aspektima problematičnu) knjigu iz 2021. godine američkog novinara Elaya Pressa naslovljenu “Prljavi posao. Ključni poslovi i skriveni danak nejednakosti” . Želim naglasiti da u ovaj tekst unosim tumačenje koje nije vjerna preslika tipologije koju Press iznosi u svojoj knjizi. Njegov fokus nešto je uži i on poslove socijalne reprodukcije onako kako ih feministička teorija razumijeva ne tematizira kao prljave poslove (iako ih nekada usputno spomene). Naravno da se ne može reći da su primjerice poslovi brige o starima, nemoćnima i djeci prljavi kao takvi, ali se svakako može govoriti o društvenoj stigmi i percepciji većinom žena, migrantkinja (u Italiji npr. znane kao badanti) koje te poslove obavljaju. O društvenom priznanju i valorizaciji njihovog rada kao onog bez kojeg društvo ne može funkcionirati gotovo da se i ne može govoriti. To se odražava i na njihovu plaću i na to kako ih se u sistemu kapitalističke hijerarhije doživljava: kao na osobe koje obavljaju “prljave” i samim time nisko plaćene poslove. Cijena njihovog rada proporcionalna je činjenici da se na taj posao gleda kao na “nekvalificiran” i samim time na neki način moralno kompromitiran. Isto bismo mogli reći i za berače voća i povrća i mnoštvo zanimanja koja ovise o manualnom radu gdje premda postoje, mogućnosti automatizacije su ograničene, te stoga rad počiva na isisavanju i pritiskanju žive radne snage. Ovdje je naravno važno istaknuti da su “žrtve” takvog tržišnog vrednovanja prije svega rasne, rodne i etničke manjine u odnosu na dominantu većinu na tržištu rada. Rasizam kao praksa prethodi (znanstvenom) pojmu rase te je stoga nužno govoriti o praksama koje počivaju na hijerarhizaciji unutar sistema eksploatacije.
Kapitalizam je, sasvim u skladu sa vlastitim, u velikoj mjeri aristokratskim pogledom na svijet, oduvijek počivao na društvenoj konstrukciji određenih poslova kao prljavih, manje važnih i stoga manje plaćenih. Društvena pozicija i percepcija sranje poslova i prljavih poslova čiju proliferaciju odnosno normalizaciju pratimo upravo od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, obrnuto je proporcionalna njihovoj društvenoj važnosti, vrijednosti i ulozi. U oba slučaja riječ i o objektivnim, društvenim determinacijama (o tome kako društvo te poslove doživljava, te sukladno tome i (ne) nagrađuje), ali i o subjektivnoj determinaciji, odnosno o percepciji i doživljavaju samih radnika koji takve poslove obavljaju. Društvena determinacija u kapitalizmu poprima specifičan oblik koji ju nameće kao objektivnu (iako je proizvoljna), čime se pravda činjenica da su prljavi poslovi plaćeni ispod ili manje od vrijednosti rada koja je potrebna da bi se obavljali.
U hijerarhiji kapitalističkog načina proizvodnje prljavi poslovi – od kućanskog rada do drugih poslova koji obuhvaćaju poslove socijalne reprodukcije– shvaćeni su kao poslovi koji ne proizvode nikakvu vrijednost. Najbolji primjer upravo je kućanski rad koji “proizvodi radnu snagu, jedinu robu koja nije proizvedena u direktnom procesu proizvodnje” , ali koja je od tog procesa dvostruko neodvojiva. Baš zato jer se na proizvodnju i održavanje radne snage van procesa proizvodnje gleda kao na posao koji nije produktivan, ne samo da izostaje tržišna valorizacija rada usmjerenog na reprodukciju, nego ga se uopće ne doživljava radom. Sranje poslovi s druge pak strane plaćeni su mnogostruko više od njihove vrijednosti i neodvojivi su od rastuće i divlje nejednakosti koju je nedavno tako dobro dijagnosticirao Thomas Piketty. Sranje poslovi služe kako bi se koordinirala unutarnja podjela rada koja ovisi o prešutnoj podršci, inicijativi i znanju onih koji su objekti nadziranja, upravljanja ili menadžeriranja. Ono što Marx naziva funkcijom “upravljanja, nadziranja i posredovanja” društveno je determinirana upravo tako da ju se uzima kao da ne proizvodi nikakvu vrijednost, a postoji samo kako bi se radna snaga podčinila kapitalističkoj podjeli rada i procesu izvlačenja apsolutnog i relativnog viška vrijednosti.
Graeber sranje poslove definira kao poslove za koje oni koji ih obavljaju smatraju da su potpuno besmisleni, da su lišeni svake svrhe, bilo subjektivno bilo objektivno, te da društvo bez takvih besmislenih i zatupljujućih poslova može funkcionirati bez problema. Sranje poslovi karakteristični su po tome što bi sutra mogli nestati i nitko ne bi ni primijetio (prvo što mi pada na pamet su recimo agencije za nekretnine). U suštini, riječ je o poslovima koje u pravilu obavlja “visoko kvalificirana” radna snaga koja je “u suštini plaćena da ne radi ništa, na pozicijama koje su osmišljene tako da se oni koji ih zauzimaju identificiraju sa perspektivama i senzibilitetom vladajuće klase.” Lista sranje poslova koje Graeber navodi duga je, a ponekad i smiješna. On ih je podijelio u pet osnovnih kategorija: 1) poslovi ulizica ili lakeja koji postoje samo da bi se neko drugi činio ili pravio važnim, 2) posao siledžija čiji posao sadrži element agresije i koje je neko zaposlio samo zato jer i drugi imaju takve uposlenike, 3) posao ljepljivaca [engl. duct tapers] čiji posao postoji zbog propusta u organizaciji čiji je jedini posao da rješavaju probleme koji ne bi trebali ni postojati, 4) štrihači [engl. box tickers] odnosno uposlenici koji su tu samo da bi određena organizacija mogla reći da radi nešto što ne radi 5) rukovodioci zadataka [engl. taskmasters] čiji je posao da drugima zadaju bespotrebne poslove ili pak oni sami imaju neki zadatak, ali za druge stvaraju bespotrebne aktivnosti- uglavnom menadžeri ove ili one vrste . Vrijedi nabrojati neke od aktivnosti koje obavljaju uposlenici podvedeni pod ove tipologije: pomoćnici čiji je posao da popunjavaju beskonačne formulare vezane za putovanja u staračkim domovima; uposlenici koji su plaćeni da iz ukradenih telefonskih imenika neke firme u ime nekog brokera zovu visokorangirane menadžere ne da bi prodavali dionice, nego da bi „progurali“ brokera koji bi izgledao ili zvučao ozbiljnije jer neko zove u njegovo ime; poslova koje ljudi obavljaju samo zato jer ih je neko zaposlio da to rade i jer drugi imaju iste takve uposlenike, a najbolji primjer ove vrste posla prema Graeberu jeste vojska- za vojskom nema potrebe i svi vojsku imaju samo zato jer je imaju i drugi ; uposlenice u izdavačkoj kući čiji se zadatak uglavnom sastojao od toga da kutijicu sa bombonima koja je stajala na recepciji održava punom; radnika u PR i oglašivačkoj industriji čiji je posao da nadgledaju recimo post-produkciju nekog reklamnog, muzičkog ili video uratka poput filmova te da mijenjaju izgled, posebno žena kako bi se udovoljilo „standardima“ (obline, izbjeljivanje zuba, peglanje sijedih i bora itd); poslovi na koje se ljudi zapošljavaju samo da bi određena firma mogla reći da radi navedeni posao, iako ga ne radi; kojekakvi digitalni konzultanti (ili konzultanti generalno) čiji je jedini zadatak da proizvode fantomske izvještaje o “inkluziji“, “optimizaciji” ili “poboljšanju” i uopće koristeći fantomski jezik neoliberalizma da “implementiraju” kojekakve mjere; bankari koji znaju da je posao koji rade sranje i da je ne samo beskoristan, nego i štetan po društvo; ili na koncu poslovi koji nisu po sebi sranje i besmisleni, ali jesu u onoj mjeri u kojoj se rad utrošio na nešto što neće imati nikakvog efekta, smisla i ishoda (pomislite samo na rad stotina i stotina NVO organizacija koji su protutnjali Bosnom i Hercegovinom od kraja rata naovamo, od kojih je korist vidjelo par pojedinaca, dok su učinci „implementacije“ do danas nevidljivi).
Ovdje želim naglasiti dvije stvari. Jedna je Graeberov pokušaj da na osnovu iskaza pojedinaca koji obavljaju sranje poslove izvede određene zaključke o „ljudskoj prirodi“ . Upravo je činjenica da su ljudi bili nesretni, depresivni i anksiozni obavljajući sranje poslove Graebera navela na zaključak da sranje poslovi, ukoliko nam govore nešto o ljudskoj prirodi, govore u prilog tvrdnji da ljudi svoj posao ne doživljavaju isključivo individualistički, nego žele da posao ima i neki širi, društveni smisao u kojem bi se osjećali kao članovi društva i zajednice kojoj doprinose. Premda zvuči lijepo, ovaj argument mi nije bio pretjerano uvjerljiv. Ne treba se zavaravati, baš kao što postoje sranje poslovi, postoje i sranje ljudi koji su sasvim zadovoljni time da, poput recimo bankara o kojima Graeber govori, primaju urednu i povisoku plaću znajući da je posao koji obavljaju ne samo sranje, nego i da direktno nanosi štetu društvu.
Ono što mi je bilo posebno zanimljivo jeste to da Graeber uvjerljivo razbija mit koji kao bauk kruži, a to je da su sranje poslovi većinom poslovi u javnom sektoru , ta tisuću puta ponovljena laž koja je skoro pa postala istinom. Upravo suprotno, najbesmisleniji sranje poslovi danas se odvijaju upravo u privatnom sektoru , a oni koji ih obavljaju, premda i sami svjesni da rade sranje poslove tj. ne rade ništa, nisu izloženi društvenoj ostracizaciji niti ih se percipira kao parazite na „javnim jaslama“ odnosno državnom novcu. Naprotiv, to su poslovi koje društvo u vremenu financijskog kapitala percipira kao društveno poželjne, privlačne i “čiste”. Istovremeno, proliferacija sranje poslova kao “visokokvalificiranih” ovisna je o “nekvalificiranim” poslovima, pošto kako smo rekli, sranje poslovi su tu da bi se oni koji ih rade “identificirali sa ideologijom i senzibilitetom vladajuće klase”. Srednjeklasne ugode sranje poslova nema bez iluzije da sada i ta vrsta posla donosi status kakav imaju bogati. Sranje poslovi neodvojivi su stoga od prljavih poslova. Potrebne su kozmetičarke, berači voća i povrća i uposleni u agro-industriji, dostavljači hrane, njegovateljice, čistačice i uopće radna snaga tzv. globalnog Juga gdje su tektonski poremećaji izazvani odvajanjem proizvođača od sredstava za proizvodnju i subsistenciju doveli do porasta potražnje poslova u raznim, najčešće nisko plaćenim sektorima, čije su prve žrtve upravo žene. Ako kapitalizma nema bez nasilja, još manje ga ima bez hijerarhija.
II DIO
.jpeg)
Postavljajući ih upravo u kontekst nasilja i hijerarhije, Elay Press piše o prljavim poslovima koji su od suštinske važnosti za funkcioniranje društva, ali ih društvo percipira kao „moralno kompromitirane.“ Status jednih i bijeda drugih je upravo binarna opozicija unutar koje kapitalizam koristi priliku da se na tržištu kao mjestu valorizacije rada poslovi koji se moraju obavljati bez prestanka valoriziraju kao prljavi i samim time manje vrijedni. Pressova knjiga je najuvjerljivija upravo u onim dijelovima u kojima, kao i Graeberova, donosi ispovijedi ljudi koji obavljaju poslove koje su i oni sami opisali kao prljave. Ono gdje nije uvjerljiv jeste individualizacija pitanja koje je suštinski političko, što je jako dobro sumirao Alex N. Press u svome osvrtu na knjigu u objavljenom u Jacobinu rekavši se odgovornost za “prljave poslove” ne može prenositi na odluke pojedinaca i potrošača, budući da “nije istina da javne politike odražavaju preferencije javnosti. Iza takvog stanja stvari stoje određeni pojedinci i institucije, a ne svi m” . I ovo je zaista najveći nedostatak Pressove knjige.
Međutim, ono što knjiga jako dobro iznosi na vidjelo jeste to da prljavi poslovi (američki) status quo održavaju upravo tako što ih se izmiče od očiju javnosti. Neko mora da radi u zatvoru, u industriji fosilnih goriva, da upravlja dronovima, nadzire i patrolira granicu sa Meksikom (ili vanjske granice EU-a) ili pak da radi u klaonicama mesa kojeg svi očekuju na policama supermarketa. Prljavi poslovi o kojima govori Press, poput recimo čuvara u zatvorima, upravljača dronovima ili granične policije, nisu nužno kao takvi percipirani u široj javnosti. Pa ipak, ono što Press uspijeva pokazati jeste činjenica da ljudi svoj mentalno i fizički iscrpljujući posao uslijed ili stigme ili nepriznavanja (bilo društvenog uopće bilo novčanog) doživljavaju kao prljavi posao. Primjeri prljavih poslova koje Press navodi ne samo da često škode drugim ne-ljudskim životinjama i okolišu, nego, paradoksalno baš kao i sranje poslovi, škode onima koji prljave poslove obavljaju, dovodeći do toga da se u odnosu na druge osjećaju “manje vrijednima ili da ih drugi sitgmatiziraju ili do toga da oni sami osjećaju da su izdali svoje vlastite principe i vrijednosti.” Većina ovih prljavih poslova odvija se u američkoj periferiji, u krajevima koji su osiromašeni desetljećima mjera štednje i deindustrijalizacije. Upravo su na periferiji izgrađeni zatvori i upravo se na periferiji nalaze klaonice u kojima češće nego rjeđe radi nedokumentirana radna snaga (većinom radnici iz Meksika) koji nemaju osnovna ljudska prava (pravo glasa, zdravstveno osiguranje, boravišnu dozvolu, državljanstvo itd itd) ali su savršeno integrirani u proizvodnju viška vrijednosti , jer sjetimo se, politika završava na vratima fabrike. Intervjui i ispovijesti koje Press donosi u svojoj knjizi u ovom smislu su doista jezivi.
Bilo bi dobro kada bismo, umjesto nekritičke egzaltacije SAD-a kao najveće demokracije govorili o stvarnim uvjetima reprodukcije ljudi i kapitala. Slika bi bila bitno drugačija. Biti nedokumentiran i poput “ljudi iz sjene” [engl. shadow people ] raditi u tvornici mesa –poput jedne od junakinja Pressove knjige Flor Martinez koja je iz Meksika pobjegla iz i od nasilja plativši krijumčarima dug i nesiguran put– znači ne samo da ste kao i svaki radnik potrošna i zamjenjiva radna snaga, nego da nemate ama baš nikakvu mogućnost da se borite za poboljšanje svojih prava. Istovremeno, to kapitalistima omogućava da cijenu rada drže niskom, te na koncu da same radnike okreću jedne protiv drugih, jer migranti su tu da “kradu” poslove (bijelim) Amerikancima, posebno kada nastupi oskudica dostupnih poslova. Cinizam kapitalizma najbolje se ogleda upravo u činjenici da su prljavi poslovi bili proglašeni ključnim, čime ne samo da se nije zaustavila proizvodnja, nego se produktivnost, a samim time i eksploatacija, još više povećala. Naravno, sve ovo je bilo moguće uslijed opadanja i ispražnjena medijacije politike. Do početka 1990-ih više od četvrtine radne snage u američkim klaonicama mesa (a isto je i u njemačkim danas recimo gdje radi većinom istočnoeuropska radna snaga koja je za vrijeme pandemije COVID-a platila danak radeći za plaće jedva dostojne života i gdje je upravo zbog nezaustavljanja i slabe organizacije industrije, harao COVID dok su radnici bili prisiljeni da rade bez prestanka ), bili su imigranti. Ista je situacija i sa beračima voća i povrća, hotelskim radnicima i radnicama- od kojih su mnogi nedokumentirani (slično ili isto je i u današnjoj Europi). Priliv imigrantske radne snage nije pratila promjena zakonodavstva. Imigranti su bili i jesu meso koje proizvodi meso. Posao u mesnoj industriji tako je do sredine devedesetih bio u SAD-u bio plaćen 20 % manje nego ostali poslovi u industrijskoj proizvodnji, dok je paralelno sa time rastao broj ozljeda na radu budući da se posao koji je nekoć obavljala “kvalificirana” radna snaga pretvorio u nekvalificirani posao koji je obavljala potrošna i zamjenjiva imigrantska radna snaga.
Ovdje se želim zaustaviti na dva za nas jako bitna primjera, budući da su rasprave te vrste kod nas potpuno nepostojeće. Naime, kao što smo rekli, od 1970-ih godina pratimo neo-konzervativni zaokret u politici koji ide na ruku kapitalu. U privatizaciji à la americaine to u praksi znači da su poslovi outsourcani i državi za rad u državnom zatvoru uposlenike iznajmljuju privatne agencije koje pak plaća država. Ovakav tip privatno-javnog partnerstva kod nas se slavi kao posljednji krik mode, dok u stvarnosti znači da su radnici manje, slabo ili nikako zaštićeni. To je međutim tek početak. Kriminalizacija siromaštva u kapitalizmu ide ruku pod ruku sa kriminalizacijom bolesti i medicinskih stanja . Nakon reforme (čitaj privatizacije) i zatvaranja psihijatrijskih ustanova sedamdesetih godina prošlog stoljeća, institucija zatvora u SAD-u se pojavila kao zamjena za psihijatrijske bolnice. U američkim zatvorima danas se nalazi preko 360.000 ljudi sa mentalnim stanjima i oboljenjima, od blažih do težih oblika. Velika većina njih je izložena mučenjima, poniženjima, nerijetko i nasilnoj smrti koja se potom zataškava. Nasilje koje se nad njima sprovodi pospremljeno je van javnog diskursa, a javna rasprava se povede svako toliko nakon što u javnost “procure” informacije. Ukoliko netko, poput Harriet Krzykowski ili Georgea Mallinckrodta, još jedne od junakinja i junaka Pressove knjige, pokuša nešto reći ili se požaliti, tu su ključni radnici - zatvorski čuvari- koji će se pobrinuti da se drugi ključni radnici (psihijatri i psihoterapeuti) na poslu osjećaju nesigurno.
Nasilje koje se sprovodi nad zatvorenicima u psihijatrijskim odjeljenjima direktno je i stravično, a taktike zastrašivanja onih koji bi željeli bolji sustav i bolju skrb jednako su podmukle: izlaganje potencijalnim napadima tako što (najčešće psihoterapeute žene) ostavljaju same u kontaktu sa nasilnim zatvorenicima ili pak tako što sporije otvaraju vrata kojim se prelazi iz jednog odjela zatvora u drugi. Naravno, to na kraju dovodi do toga da čestiti ljudi odustaju od borbe, završe u depresiji, anksiozni, potpuno obeshrabreni i ostavljeni na cjedilu u sistemu koji počiva na nasilju i koji se nasiljem hrani . Pomjerimo li se iz zatvora, užasi nasilja vidljivi su i opipljivi u vojnoj kao i u industriji fosilnih goriva. Jedan od razloga zbog kojih je američka javnost tako glasno protestirala protiv rata u Vijetnamu bio je upravo taj jer se taj rat odvijao pred očima američke javnosti koja je onda imala i mandat i razlog da se pobuni. Od 1990-ih, a posebno od tzv. ”rata protiv terora” (što će reći od fabricirane, ilegalne i stravične invazije na Irak) poslovi su izmaknuti od očiju američke javnosti. Upravljači dronova sjede iza ekrana u američkim vojnim bazama i joystickom ubijaju ljude po Afganistanu, Iraku, Bliskom Istoku, Africi ili gdje im se već zapovjedi. Ubijaju gledajući u ekrane i ganjajući mete po ekranu. Press ovaj problem ne prikazuje naivnim, jasno podcrtavajući da da se neki ljudi za ove poslove prijavljuju iz osjećaja “patriotske dužnosti”, a drugi iz puke nužde, zato što u njihovim zajednicama drugog posla koji bi osigurao život dostojan čovjeka nema. Pa ipak, ljudi koje je intervjuirao, premda su se na poslu upravljača dronovima našli iz sasvim različitih pobuda i razloga, na koncu su spoznali da se ne “bore za našu stvar” te da ljudi koje im je naređeno da ubijaju nisu bili teroristi. Shvativši nakon par mjeseci da ubijaju nevine ljude, i da njihov posao nije pitanje državnog interesa, i oni su završili u teškim depresijama, anksiozni, oboljeli od raznih drugih stanja i bolesti. Sistem je i njih iznevjerio i ostavio na cjedilu nakon što je iz njih brutalno isisao “prljavi posao” .
Naravno, ovdje bi se lako moglo upasti u zamku i postaviti pitanje o individualnoj odgovornosti, ali to je jalova politička rabota. Za mnoge od ljudi koji rade prljave poslove koje Press s pravom naziva poslovima iz nužde [last resort jobs] ili “pritiskom ekonomske nužde” [the pressure of economic necessity] prljavi poslovi pojavili su se kao jedini mogući, stoga nisu bili izbor, nego prisila, koja je obećavala život dostojan čovjeka i mogućnost da se prehrani obitelj. U stvarnosti ovi su poslovi donosili psihičke i fizičke ozljede i plaću koja je na rubu gladovanja. Drugim riječima, takve poslove nužno su prisiljeni uzimati oni koji nemaju mogućnost izbora, mreže sigurnosti koje bi im mogle ponuditi mogućnost izbora ili političke i društvene uvjete koji prljavi posao prepoznaju kao društveno vrijedan i koristan za zajednicu. Na taj način se već postojeće materijalne nejednakost preslikavaju na tržište rada pri čemu se ljudi koji obavljaju prljave poslove u društvu percipiraju kao nejednaki ne samo u klasnom, nego i u moralnom smislu. Time se osigurava da se mnoštvo „skrivenih ozljeda- stigma, stid, trauma, moralna ozljeda- koncentriraju među onima koji su već razmjerno obespravljeni.“ Kapitalizam kao sistem medijacije i eksploatacije u ovom smislu neodvojiv je od nasilja.
Forme nasilja u kapitalizmu mijenjaju su se, od direktne upotrebe sile mača i oružja preko ekonomskih i tarifnih ratova, “nijeme prisile” impersonalnog sistema “druge prirode” onako kako ju kapitalizam uobličava na pojavnoj, fenomenološkoj ravni, pa sve do nevidljivog nasilja nad tijelima i umovima onih koji obavljaju “moralno suspektne” poslove. Treba li reći, najprimitivnije od svih, nasilje mača i oružja, čije su mogućnosti uništenja već odavno doslovno kosmičke, i dalje opstaje kao primarno oruđe prisile. Prisila naravno nikada nije tek prisile radi. U pozadini prisile uvijek je, kako je Pierre Macherey pokazao, eksproprijacija druge prirode ili nad drugom prirodom. Eksproprijacija zemlje, volje i tijela u svrhu eksploatacije ali tako da uvijek izgleda prirodnom . Upravo zbog toga kapitalizam se pojavljuje kao sistem medijacije u kojem pored oružja caruje i “nijema prisila” (pojam koji je nedavno popularizirao danski marksista Søren Mau u istoimenoj knjizi ). Moša Pijade i Rodoljub Čolaković ovaj pojam su preveli kao “nemi pritisak” . Pojam “nemog pritiska” možda ne iscrpno, ali svakako nedvosmisleno i samo donekle sumira ekonomsku pozadinu kako sranje tako i prljavih poslova. Kapitalizam, kako to na tragu Marxa ističe Mau, ima nevjerovatnu sposobnost da se reproducira “sredstvima anonimne, impersonalne, apstraktne moći koja je sastavni dio ekonomskih procesa.” Premda je nijema prisila važna za funkcioniranje kapitalizma, nedostatak Mauove analize svakako je taj što nijemu prisilu uzima kao samogenerirajuću i samostojeću takoreći, zaboravljajući potpuno na ratove, imperijalizam, državnu represiju i ulogu države u upravljanju klasnim pitanjem. Mauova analiza je prema mome sudu upravo zbog toga manjkava u onoj mjeri u kojoj slabo ili gotovo nikako ne govori o tome da je period nakon Drugog svjetskog rata bio i jeste period trajnih ratova, kod Maua nema ni govora o direktnoj i nasilnoj državnoj represiji svaki put kada se medijacija politike pokuša uvesti natrag, kao ni imperijalizma. Štoviše, Mau je kritičan prema Lenjinu i Hilferdingu zato što su navodno previše insistirali na viđenju moći kapitalizma kao sistema direktne represije, a premalo na nijemoj prisili. Ovo baš i ne odgovara sasvim stvarnosti, pošto sistema nijeme prisile nema bez direktnog nasilja oružja. Uostalom, nije li radnički pokret već od samih početaka uvijek i oduvijek bio izložen stravičnoj represiji i nasilju? Ta kako su fašizam i nacizam došli na vlast nego prevashodno direktnim i brutalnim nasiljem? Na koncu, ako se radnicima onemogućava sindikalno udruživanje, ako ih se zastrašuje, ako stalno gledamo imperijalističke ratove i direktnu, oružanu represiju i pučeve, onda je teško govoriti samo o nijemoj prisili. Upravo zbog toga u kapitalizmu se nužda reflektira u prisili i prisila u nuždi: otuđenja nema bez eksploatacije i obrnuto. Sve dok postoji i opstoji podjela na privatnu i javnu sferu, dok se rad tretira kao privatni akt koji je izvan sfere javnog tj. političkog, nijema prisila kojom se svi društveni odnosi supsumiraju pod logiku tržišne valorizacije nastavit će neometano proizvoditi hijerarhije i podjele karakteristične kapitalističkom načinu proizvodnje. Podjelu na sranje poslove koji nisu predmetom društvene stigme, iako je njihova društvena funkcija gotovo pa nepostojeća, i prljave poslove čija je društvena vrijednost neiskaziva, a koji su društveno stigmatizirani, s jedne strane je moguće i potrebno tumačiti upravo na tragu privatizirane društvene reprodukcije.
S druge pak strane, problem koji se nameće jeste taj što nam privatizirana društvena reprodukcija sama po sebi ipak ne omogućava da shvatimo sve nijanse procesa o kojima je riječ. Ovdje je potrebno vratiti se i na pitanje politike, ali i na pitanje ideologije. Točnije, želim se osvrnuti na problem koji sam već spomenula, a tiče se aristokratskog pogleda na svijet. Taj pogled na svijet karakterističan je i po tome što pravi striktnu razliku između individualnih i kolektivnih prava ili ako hoćete između pojedinca i mase, zaboravljajući da se sfera individualnih prava proširila uslijed proširenja sfere kolektivnih prava, a ne obrnuto. U tom smislu, proleterska revolucija, socijalistički, radnički i komunistički pokret od početaka su bili izloženi nasilju i represiji vladajućih klasa. Bilo bi naivno misliti da je to bilo samo zato jer su zamišljali drugačiji ekonomski poredak. Bilo je to zato jer su zamišljali i drugačiji politički poredak, izvan okvira aristokratskih atavizama.
Radnička klasa, kako je pisao jedan od najvećih marksističkih filozofa dvadesetog stoljeća György Lukács, prva je “potlačena klasa u svetskoj istoriji koja pogledu na svet tlačitelja može da suprotstavi samostalan i viši sopstveni pogleda na svet.” Vrijeme kada su se iz instituta i institucija radničkog pokreta razvijali znanstveni instituti i institucije na kojima akademsko osoblje još uvijek radi u (ne)prekinutom kontinuitetu odavno je iza nas, kao i vrijeme kada su radnici jednog Energoinvesta u svojim vlastitim prostorijama imali koncerte klasične muzike. Radničku kulturu porazio je sirovi nacionalizam i divlji kapitalizam koji je samljeo sve pred sobom: od tijela i kostiju do svijesti. Nekada ponos društva, danas se radnika stidimo i na njih se gleda sa prezirom. Radnici “smrde”, “tuknu”, oni su “krezavi”, “neuki” i “glasaju za nacionaliste” čut ćete od prosječnog, nadmenog, često dobrostojećeg i situiranog “liberalnog” glasača koji gotovo nikada neće postaviti pitanje o životu pod nijemom prisilom i prisilom uopće, nego će ju uzeti upravo kao prirodnu i nepromjenjivu.
Neo-konzervativna revolucija 1970-ih koja u suštini počiva na afirmaciji tradicionalnog iz politike je izgnala principe i zamijenila ih vrijednostima. O principima koji su objektivni više se ne raspravlja jer ideologija neposrednosti odnosno potpunog i gotovo histeričnog subjektivizma to ne dopušta. Ideologija neposrednosti može raspravljati samo o vrijednostima, a vrijednosti su, zna se, subjektivne : prije nego li klasi, one pripadaju pojedincu. Na taj način se pitanje klase i klasnog uopće svodi na pitanje ličnog osjećanja, a ne objektivne činjenice. “Misli vladajuće klase u svakoj su epohi vladajuće misli” , rekao je Marx mrtav ozbiljan i bio u pravu. Marx je, kako sam već spomenula, u Kapitalu pisao i primijetio da “nasuprot ostalim robama, određenje vrednosti radne snage sadrži izvestan istorijski i moralni element.“ Tretiranje društveno neophodnih i ključnih poslova –koji se odnose na ono što feministička teorija naziva socijalnom reprodukcijom– kao prljavih dio je dugog historijskog trajanja u kojem su, pod utjecajem aristokratske ideologije koja se savršeno nakalemila na tradicionalizam neo-konzervativne revolucije 1970-ih, sabahile poslovi kao i oni nakon akšama oduvijek bili suspektni. Rasna ideologija devetnaestog stoljeća upriličila je tako svoj come back bez mnogo pompe. Unatoč iluziji globalizacije i emancipaciji žena i rodnih manjina, misli vladajuće klase u suštini su gotovo u pravilu zasnovane na veoma tradicionalističkom shvaćanju prema kojem u gluho doba noći ili rano jutro rade samo oni koji su „po prirodi“ lišeni prava na dokolicu pa čak i nerad.
Luksuz i ekstremno bogatstvo jednih neodvojivo od siromaštva drugih ne zato što je veza među njima prirodna, nego upravo suprotno, jer je neprirodna i postoji samo tamo gdje su proizvođači odvojeni od vlasništva, samo tamo gdje je rad privatni akt kojeg valorizira tržište. Direktna represija ili indirektna (nijema) prisila materijalne eksploatacije neodvojiva je od fizičke ali i moralne degradacije rada koja ljude ostavlja bolesne, satrvene i bez nade. Stoga, ako postoji politički zadatak sa kojim se moramo uhvatiti u koštac, to je da se latimo prljavog posla medijacije politike kako bi se medijacija kapitala zaustavila prije nego se planeta na kojoj živimo rastopi. Budućim pokoljenjima dugujemo i svijet i politiku koje nam valja misliti, raditi i graditi. Posao je prljav i neizvjestan, ali drugog nemamo.
