STRAH OD SLOBODE
Godine gospodnje 2016. još se jednom pokazuje
da je zima jedno od godišnjih doba koje je preporučljivo za operacije i
šok-terapije. Politička klima u Bosni i Hercegovini već desetljećima je mnogo
opasnija od one prirodne, a svi znamo da je ova potonja u nekim bh gradovima
postala opasna po život. Najnoviji eksperiment sarajevske političke i navodne
medicinsko-ekspertske elite (ekspertiza
je tolika da se ljudi truju zrakom, nemaju vode, grijanja, osnovnih uvjeta za
život i sve dok je vladavine eksperata tako će i biti) je nešto što i
neupućenoj posmatračici govori da je riječ o još jednom slučaju kriminala,
korupcije, nepotizma i mita. Ništa novo reći će cinici! To je BiH.
Jeste, odgovaramo im. Međutim, jedno je bilo desetljećima gledati
kako niču zgrade, kako se uništava sve što ima bilo kakav potencijal da bude
dobro i bolje, ali kada se počnu zatvarati škole i bolnice, eh, tu već dolazimo
do velikog i važnog, civilizacijskog pitanja: ko to još zatvara škole i
bolnice? Gdje? U čijem interesu, pogotovo ako znamo da je Sarajevo grad koji
svakim danom raste i broji sve više stanovnika/ca? Kome se grade te zgradurine
i zašto? Osim stravičnih arhitektonskih rješenja, nelegalne izgradnje,
prekrajanja urbanističkih planova, nelegalnih dozvola za gradnju- pored svega
toga bh javnost se sada uvjerava da je najbolje rješenje zatvoriti nekoliko
škola u Kantonu Sarajevo, zatvoriti Opću bolnicu- jer to je dio plana
racionalizacije troškova i saniranja dugova u Kantonu. Mi pitamo (doduše samo
retorički, jer znamo odgovore): zašto ne smanjite svoje plaće? Doprinose? Zašto
ne štedite tamo gdje vas svrbi?
***
Njemački teoretičar i psihoanalitičar Erich
Fromm prije više od pola stoljeća je napisao studiju pod naslovom „Zdravo
društvo“. Da ne bi bilo zabune, Fromm je više raspravljao o bolesnom društvu i
bolestima društva nego li o zdravlju.
Pitanje od kojeg je Frommova društvena dijagnostika krenula glasi: može
li društvo biti bolesno? Podsjećajući na osnovnu tvrdnju kapitalnog Freudova djela „Civilizacija i
njena nezadovoljstva“ on je krenuo od sasvim jasne pretpostavke: društva ne
samo da mogu biti, nego jesu bolesna. Iako njegova se njegova studija bavi
zemljama tzv. razvijenog Zapada, njena aktualnost još uvijek je zapanjujuća i
potpuno primjenjiva na sve ono što se događa nama danas. Bilo bi stoga uputno
vratiti se na početne premise te knjige i ukratko sumirati glavni argument.
Najkraće rečeno, Fromm je kao jedan od centralnih pojmova svoje knjige postavio
hegelijansko-marksistički pojam alijenacije (otuđenja). Premda ističe da pojam
otuđenja nije ni u kom smislu sasvim nov i nepoznat (njemu prethodi pojam
idolopoklonstva), razvojem kapitalizma- glavnog uzročnika društvene bolesti- ovaj pojam ipak mijenja svoja obilježja, pri
tome se uvijek na specifičan način odnoseći na ličnost humanuma. Suvremena
društva (pisao je tada Fromm) obilježena su četverostrukom alijenacijom:
„Otuđenje onakvo kakvo nalazimo u savremenom
društvu je gotovo potpuno; ono prožima odnos čoveka prema: a) radu, b) prema
stvarima koje troši, c) prema
državi, d) njegovim bližnjima i
prema sebi.“
Drugim riječima, u svakom od ovih primjera
pojavljuje se ono što mađarski filozof György Lukács naziva reifikacijom, odnosno
općim uvjetom otuđenja. Sva četiri prethodna uvjeta samo su dio iste slagalice-
reifikacije. Naravno, zli jezici će upitati: kakve veze sve to ima s nama u BiH? Kako
govriti o otuđenju mogli bi upitati zli jezici kada mi ništa ne proizvodimo, kada
je više od 50% radno sposobnog stanovništva nezaposleno? Kako reći bilo šta
znajući da je BiHu trenutku kada je Fromm pisao svoju knjigu bila jedna od
jugoslovenskih republika, u punom razvojnim zamahu i stvaranju uvjeta
kvalitetne zdravstvene zaštite i njege. U tom, kako ga se danas naziva „mračnom
i totalitarnom“ periodu bh historije, svi
su imali pravo na javno dostupno i besplatno zdravstvo i obrazovanje
***
Odvajanjem od sredstava za proizvodnju
otuđeni smo od vlastitog rada, stvari koje trošimo i na koje trošimo nisu vezane uz naše stvarne
potrebe, nego su rezultat kapitalističkog imperativa za imanjem još!, država je postala
instrument ostvarivanja kako pojedinačnih tako i korporativnih interesa koju i koje mi ne kontroliramo. Ovi interesi dakako nisu u službi dobrobiti svakoga od nas. Uslijed otuđenja i reifikacije jedni druge doživljavamo kao topovsko
meso odnosno kao stvari, te stoga ne djelujemo zajednički i solidarno, nego se
prilagođavamo zakonima tržišta, proizvodnje i potrošnje. Kao rezultat, ljudski odnosi se pojavljuju kao odnosi među stvarima, stoga ne
govorimo samo o ideološkim percepcijama, nego prije svega o naturalizaciji
klasnog nasilja manjine protiv ili na uštrb većine. Internalizacija ovog
nasilja kao druge prirode objašnjava fatalizam, konformizam, strah,
ravnodušnost, kompetitvnost, beznadežnost i indiferentnost ljudi koji savršeno
sve znaju, a ipak čini se ne reagiraju, upravo zato jer je reifikacija došla do
svog ekstremnog stadija.
***
Valjalo bi stoga reći koju o uštedama i planu
racionalizacije, kako ga nazivaju eksperti i eskpertice KS. No prije svega toga javnost je potrebno
obavijestiti da je zatvaranje škola i bolnica odgovor ili preciznije kazano
ustupak vladajućih i ispunjavanje famoznog Kompakta za rast i razvoj. Tako,
naime, vladajući kod nas vide rast i razvoj- kao navodnu uštedu koju planiraju
ostvariti zatvarajući javne institucije poput škola i bolnica. Preporuke EU
komisije, raznih ambasada i inih oni su spremno odlučili ispuniti kao pokorni
đačići koji će za svoju poslušnost biti obilato nagrađeni. Naravno, biti će
nagrađeni pa nagrađivati novim građevinskim dozvolama preko kojh će prati pare
i izvlačiti profit, novim urbanističkim
planovima i rješenjima za čiju će se realizaciju na tenderima poslovi
dodjeljivati badžama, kumovima, jaranima, amidžićima, tetićima....biti će
nagrađeni pretvorbom i privatizacijom školske imovine u građevinsko zemljište i
gradnjom novih dijelova bolničkog kompleksa na Koševu. Svi smo to naučili, ali
izgleda da se historija stvarno prvi puta pojavljuje kao tragedija, drugi put
kao farsa.
Odavno je postalo suvišno nabrajati sve
zločine koji stoje sakriveni iza onih ratnih. Međutim, sada tek postaje jasno
da iza fasada rata stoje fasade profita i političke ekonomije. Tragični smisao
rata očito nas je promašio. Nismo naučili ništa, osim da šutimo, trpimo svoje, jer tako je najbolje. Strah i
neznaje uvukli su nam se u kosti, iz kuća smo počeli izlaziti malo i rijetko,
druge ne gledamo, još manje trpimo. Prosto smo oboljeli od raznih društvenih
poremećaja, ali uprono negiramo da imamo problem. I sve bi se to nekako dalo
podnijeti da sada na red i u pitanje nisu došla dva krucijalna stuba svakog
društva- obrazovanje i zdravstvo. Umjesto da politike tranzicijskih lešinara
jednom za svagda pribijemo na stub srama, mi im otvaramo prostor da totalno
završe ono što nije porušeno ni u ratovima. Nikako da naučimo lekciju da je
idealiziranje svoga ujedno i njegov zaborav,
nipošto očuvanje nekakve historije, pamćenja i kojekakvih identitarnih
žabokrečina.
***
Unatoč velikom broju studija koje ukazuju na
dugoročno negativne efekte mjera štednje po zdravstveni i obrazovni sustav, u
BiH se mjere štednje (racionalizacija) predstavljaju kao mjere oporavka
opterećenog i zaduženog javnog sektora. Na europskim primjerima (da ne idemo
dalje) smo mogli vidjeti šta se događa sa društvima u kojima ovakva vrsta
racionalizacije postaje dijelom općeg političkog konsenzusa. Pri tome je važno
znati da mjere štednje, pardon, racionalizacije, manje pogađaju dobrostojeće
članove društva, odnosno one sa većim prihodima. Drugim riječima, mjere racionalizacije
su klasno određene i kao takve ih treba razumjeti. Ono što će uslijediti bit će
horor koji će najsiromašniji najviše osjetiti na svojoj koži, jer je jedna od
posljedica racionalizacije, pardon štednje, ta da se uslijed rezanja javnih
troškova, troškovi prenose na obitelj ili neki oblik lokalne zajednice. Budući
da znamo kakvo je stanje lokalnih zajednica u BiH (otprilike nikakvo) i budući
da više od polovice građana BiH živi u siromaštvu, sa prosječnim plaćama koje
ne mogu pokriti niti mjesečne režije, a isto je i sa penzijama,- sasvim je (ne)opravdano pitanje je ko će i kako pokriti ove troškove? Odgovor je
sasvim jasan- troškovi se ne mogu pokriti i lijek će biti mnogo skuplji od
prvobitno predloženog rješenja nametnutog tzv. racionalizacijom. Sa druge pak
strane, čak i ekonomisti upregnuti u održavanje sistema i statusa quo upozoravaju (one sa većim prihodima
i primanjima) da će troškovi njihovog života uslijed svega navedenoga porasti.
No, bh političke elite to ne zanima- oni imaju rješenje- povećavati svoje
prihode ad infinitum. No postoji i
loša beskonačnost, a znamo kako je ista do sada završavala. O tome nekom drugom
prilikom.
Ostaje nezapamćeno da je neko društvo u
historiji napredovalo zatvaranjem škola i bolnica, a budući da iz historije
nešto možemo naučiti- sa sigurnošću možemo reći da neće ni
bosanskohercegovačko. Rezovi u javnom sektoru dovest će do još ozbiljnijih
problema, kao da ovi već postojeći nisu alarm ne za uzbunu, već za općenarodni
ustanak. Valjalo bi podsjetiti da je za vrijeme „mračnog i totalitarnog“ perioda
Jugoslavije obrazovanje, kao i zdravstvo, ne samo bilo besplatno, nego se u to
ulagalo, sistemski i ciljano. Mjere štednje, pardon, racionalizacije, (što smo
mogli vidjeti na primjeru Grčke)[1]
dovest će do iseljavanja obrazovanog kadra u koji je država uložila javni
novac, do depopulacije, smanjenja osoblja i medicinski nephodnih troškova, do
nestašice lijekova i potpunog rasula u pokušaju ionako bijednog krpljenja
uništenog društva. Pri tome će se opće zdravstveno stanje stanovništva
pogoršati, u situaciji gdje je ionako gotovo svaki član društva obolio od neke
vrste PTSP-a. Treba li spominjati da je malo vjerovatno da će sve ovo otvoriti
nova radna mjesta?
Za kraj: da, potrebne su nam promjene.
Potrebno je obrazovanje koje neće već od vrtića biti zasićeno vjeronaukom,
identitetom, svojima i njihovima. Potrebno nam je obrazovanje koje će odgajati djecu
koja će misliti, obrazovanje koje će njegovati kritičko mišljenje, obrazovanje
koje će biti zasnovano na nekim
kriterijima jer je sasvim očito da smo sve kriterije izgubili. Obrazovanje u kojem će se naći mjesta ne za
djecu, tetiće, amidžiće, daidžiće i ine, nego za one koji će usmjeravati
kritičko mišljenje i svoje znanje usmjeriti na ponovno imaginiranje i
stvaranje. Potrebno nam je obrazovanje koje neće biti „tamnica duha i trulež“,
nego nada u novo, bolje. Da, potrebno nam je zdravstvo, ali ono koje će i
liječiti i brinuti se o svima. I naravno, treba li reći- besplatno. Na usluzi
onima kojima je je oduzeto sve. Umjesto mjera racionalizacije, predlažemo njihovu
aboliciju i početak stvaranja istinski zajedničkog, socijalnog, pravednog i
nepatvorenog društva u kojem će umjesto formalne vladati materijalna jednakost.
Omnia sunt communia!
