Od discipline do fleksibilizacije? Ponovno iščitavanje Foucaulta u sjeni globalizacije

Nancy FRASER

Od discipline do fleksibilizacije? Ponovno iščitavanje Foucaulta u sjeni globalizacije[1]

      Michel Foucault  bio je veliki teoretičar fordističkog načina društvene regulacije. Pišući na vrhuncu postratne keynesijanske države blagostanja, naučio nas je da vidimo mračnu stranu čak i njenih najhvaljenijih dostignuća. Gledane njegovim očima, društvene usluge postale su disciplinarni aparati, humanističke reforme pretvorile su se u panoptičke režime nadziranja, mjere javnoga zdravstva postale su mjesta nametanja biomoći, a terapeutske prakse instrumenti potčinjavanja. Iz njegove perspektive, komponente postratne socijalne države konstituirale su zatvorski arhipelag disciplinarne dominacije, čija je podmuklost proizlazila upravo iz činjenice da je bila samonametnuta.

Sigurno da sâm Foucault svoj projekt nije mislio kao anatomiju fordističke regulacije. Postavljajući širi opseg za vlastite dijagnoze, radije je disciplinarnu moć povezivao sa samom “modernošću”. A isto je učinila i većina njegovih čitatelja, uključujući i mene. To je rezultiralo raspravama koje su nastojale ispitati nije li foucaultovska slika modernosti premračna i jednostrana i ne zanemaruje li njene emancipatorne tendencije. 

Danas, međutim, okolnosti nalažu podrobnije iščitavanje. Ako za sebe sada vjerujemo da stojimo na ivici nove, postfordističke epohe globalizacije, onda bismo Foucaulta trebali iščitavati u tom svjetlu. On tada prestaje biti tumač modernosti per se i postaje teoretičar fordističkog modela društvene regulacije zahvaćajući, poput Minervine sove, njenu unutarnju logiku u trenutku njene historijske iznurenosti. Iz ove perspektive, važno je uvidjeti  da su njegova velika djela koja se bave društvenom analizom: “Historija ludila u doba klasicizma”, “Rađanje klinike”, “Nadzirati i kažnjavati” i “Historija seksualnosti I” napisana 1960-ih i 1970-ih, nakon što su zemlje OECD-a napustile Brenton Woods sporazum, međunardoni finansijski okvir koji je osiguravao nacionalni keynesijanizam te tako omogućio državu blagostanja. Drugim riječima, Foucault je mapirao konture disciplinarnog društva u trenutku kada se tlo ispod njega raspadalo. Premda tek sada, naknadno, postaje jasnim da je ovo istovremeno bio  trenutak u kojem se rađalo ono što će naslijediti disciplinu. Lako je uvidjeti ironiju: bez obzira zovemo li ga postindustrijsko društvo ili neoliberalna globalizacija, novi režim usmjeren ka “deregulaciji” i “fleksibilizaciji” bio je na pomolu, baš u vrijeme kadaje Foucault koncipirao disciplinarnu normalizaciju.

Naravno, čitati Foucaulta na ovaj način znači problematizirati njegov značaj za sadašnjost. Ako je on teoretizirao fordističku regulaciju, kako se onda njegova dijagnoza vezuje uz postfordizam? Da li je njegovo razumijevanje disciplinarnog društva stvar prošlosti? Ili, pak, regulatorna gramatika fordizma podrazumijeva neoliberalnu globalizaciju? U onome što slijedi, istražiti ću pitanja poput ovih, istovremeno se ograđujući od obje ove hipoteze. Predlažući treću, “transformacionističku” interpretaciju, tvrdim da dok postfordistički model društvene regulacije u nastajanju dovoljno odstupa od fordističkog kojim se sprečava prosto proširenje Foucaultove analize discipline, ta analiza ipak može poslužiti za njeno razjašnjavanje. Preciznije, može nas inspirirati da kreativno transformiramo foucaultovske kategorije kako bismo obuhvatili nove oblike “guvernmentalnosti” u eri neoliberalne globalizacije.

1.      

       Konceptualiziranje fordističke discipline

Konceptualizirati disciplinu kao fordistički način društvene regulacije znači spojiti foucaultovske i marksitičke kategorizacije. Da li bi se sam Foucault složio s ovim združivanjem pitanje je o kojem bi se uveliko dalo raspravljati, budući da u tekstovima možemo pronaći utemeljenje za pozitivan i negativan odgovor. Ovdje, međutim, prelazim preko ovog pitanja, budući da moja  namjera nije da budem odana Foucaultu. Zapravo, riječ je o tome da ga nastojim historizirati, baš kao što je i on sam nastojao historizirati mnoge druge, među kojima i samoga Marxa. U mojem, kao i u njegovom nastojanju, historizacija znači rekontekstualizaciju, ponovna iščitavnja tekstova u svjetlu kategorija i problema koji nisu bili dostupni njihovim autorima. To će reći da ću mu u ovome smislu ipak  biti vjerna.

Dakle: disciplina kao fordistički način društvene regulacije. Dopustite da krenem sa razvijanjem značenja te hipoteze tako što ću objasniti šta ja podrazumijevam pod fordizmom. U mojoj upotrebi “fordizam” se odnosi na period “kratkog dvadesetog stoljeća”, od Prvog svjetskog rata do pada komunizma. U ovom periodu  kapitalizam je generirao poseban način akumulacije, zasnovan na masovnoj industrijskoj proizvodnji, masovnoj potrošnji roba i vertikalno integriranoj korporaciji. No, fordizam nije bio naprosto stvar ekonomije. Točnije, fordistički mehanizmi akumulacije bili su otjelovljeni u oslabljivanju okvira odgovornih za društvenu, kulturnu i političku regulaciju te ovisni o istima. U zapadnim zemljama, jedan od takvih dogovora bio je dogovor o obiteljskoj plaći, koji je tržišta rada povezao s nastajućim rodnim normama i obiteljskim formama, istovremeno potičući usmjeravanje ka privatiziranoj kućnoj potrošnji. Drugi je bio rastuća potrošačka kultura, nagoviještena kroz oglašivačku industriju, masovne medije i masovnu zabavu. Značajno je to da se neke od najkarakterističnijih institucija fordizma na Zapadu nisu u potpunosti razvile sve do završetka Drugog svjetskog rata: “klasni kompromis” koji je rad inkorporirao i postavio na mjesto jednog od glavnih igrača nacionalih politika; keynesijanska država blagostanja koja je stabilizirala nacionalna tržišta i omogućila socijalna prava nacionalnim građanima; i kao što je spomenuto gore, međunarodni finansijski sustav koji je omogućio nacionalno-državno upravljanje nacionalnim ekonomijama. Konačno, kao što ove posljednje točke pokazuju, fordizam je bio međunarodni fenomen organiziran duž nacionalnih linija. Disproporcionalno donoseći korist bogatim državama sjevernog Atlantika, u isto vrijeme oviseći od kolonijalnog (i kasnije postkolonijalnog) rada i materijala, poticao je nacionalne aspiracije i institucionalne forme u trećem svijetu, čak i dok je usporavao razvoj ekonomskih i političkih kapaciteta potrebnih da bi se one realizirale. Središnje mjesto također su zauzimali antifašizam i antikomunizam. U stoljeću doslovce beskrajnih oružanih sukoba i hladnih ratova, fordističke su države privatnu industriju odlučno uvezale s javno finansiranom vojnom proizvodnjom, dok su istovremeno stvarale međunarodne organizacije koje su se obavezivale da će poštivati njihov nacionalni suverenitet. Rezultat toga bila je višeslojna društvena formacija. Historijski specifična faza kapitalizma, no ipak ne samo ekonomska kategorija, fordizam je bio međunarodna konfiguracija koja je masovnu proizvodnju i masovnu potrošnju učvrstila u nacionalnim okvirima.

Kakve veze ovako shvaćen fordizam ima sa Foucaultom? Kako bismo uspostavili vezu, moramo pretpostaviti da fordizam nije bio samo sklop međusobno prilagođenih institucija. Moramo  radije krenuti od teze koja tvrdi da se u osnovi tih institucija nalazio osobit sklop regulatornih mehanizama iz kojega su one crpile zajedničko načelo. Naširoko raspoređene kroz cijelo društvo, ove tehnike malih razmjera koordinacije organizirale su odnose na “kapilarnom” nivou:  u tvornicama i bolnicama, u zatvorima i školama, u agencijama države blagostanja i privatnim kućanstvima, u formalnim udrugama civilnog društva i neformalnim dnevnim interakcijama. Kao “mikropolitički” dvojnici fordističke akumulacije, ove prakse guvernmentalnosti otjelovile su zasebnu “političku racionalnost”. Regulatorna gramatika fordizma, nesvodiva niti na raison d'etat, niti na univerzalni instrumentalni um, operirala je duboko ispod zapovjednog nivoa. Ipak, bila je jednako daleko od “tradicionalne” društvene regulacije normama i vrijednostima. Organiziranjem pojedinaca, raspoređivanjem tijela u prostoru i vremenu, koordiniranjem njihovih snaga, prenošenjem moći među njima, ovaj način guvernmentalnosti odredio je osnovne društvene odnose u skladu s ekspertski osmišljenom logikom kontrole. Ishod je bio historijski nov način društvene regulacije – fordistički model prilagođen nacionalno omeđenim društvima masovne proizvodnje i masovne potrošnje.

Do sada sam skicirala ideju fordističke regulacije u apstraktnom smislu. Sada je potrebno popuniti njen kvalitativni karakter. Koja je vrsta guvernmentalnosti zapravo odgovarajuća fordizmu? Šta sačinjava specifičnost njenih karakterističnih zapovjednih mehanizama i političke racionalnosti? Odgovore, mislim, možemo pronaći u Foucaultovom razumijevanju disciplinarne biomoći. No, ova tvrdnja pred nas postavlja velike poteškoće. Šta je to u foucaultovoskoj disciplini izričito fordističko? Štoviše, kako razumjeti činjenicu da je Foucault  mnoge od definirajućih momenata discipline locirao u period dugo prije dvadesetog stoljeća – u medicinske reforme prosvjetiteljstva, u panoptikon J. Bentahama i upotrebu statistika o stanovništvu  devetnaestog stoljeća? Konačno, kako ćemo razumjeti činjenicu da je Foucault svoju analizu discipline ipak implicitno  situirao u odnosu na sponu nacionalno/internacionalno, iako nikada nije tematizirao problem razmjera?

Počnimo s historijskim problemom: jamačno je istina da je Foucault porijeklo discipline pratio sve do osamnaestog i devetnaestog stoljeća. No, također je tvrdio kako piše “historiju sadašnjosti”. Zbog toga smatram kako je opravdano da njegove rane materijale  čitamo  kroz prizmu genealogije (njegova riječ). Klinika i zatvor se u tom slučaju  čine kao rani i još uvijek izolirani poligoni za regulatorne prakse koje su tek mnogo kasnije, u dvadesetom stoljeću, postale potpuno razvijene, operativne i hegemonijske. U ovakvom čitanju, koje bismo mogli potkrijepiti citatima iz teksta, disciplinarno društvo se pojavilo kao zaseban faktor tek nakon opće difuzije tehnika kojima se  ovladalo mnogo ranije, kroz posebne disperzirane institucije. Tek s pojavom fordizma, disciplina postaje opća i emblematska za društvo u cjelini.

Ova hipoteza ne samo da je historijski plauzibilna, nego nam nagovještava i dva bitna problema povezana s naša druga dva pitanja: kvalitativni karakter fordističke guvernmentalnosti i problem razmjera. Ona naročito ukazuje na tri definirajuća obilježja tog načina društvene regulacije, sada interpretirane kao foucaultovske discipline: totalizacija, društvena koncentracija unutar nacionalnih okvira i samoregulacija. Dopustite da svaki pojasnim zasebno, pri čemu se u velikoj mjeri oslanjam na primjere iz SAD-a, analizirane i objašnjene  foucaultovskim pojmovima.

Prvo, fordistička disciplina je bila totalitarizirajuća, usmjerena ka racionaliziranju svih važnijih aspekata društvenog života, uključujući i mnoge koji ranije nisu bili predmetom deliberativne organizacije. Vođeni strašću za kontrolom, menadžeri Henryja Forda su pod pretpostavkom da radne navike počinju u kući, nastojali racionalizirati ne samo tvorničku proizvodnju, nego i obitelj i život u zajednici  svojih  radnika. Slično ovome, američki su reformisti (mladi i u dvadesetim godinama) počeli graditi općinske, državne i federalne regulatorne agencije čiji je cilj bilo osiguravanje javnog zdravstva i sigurnosti. U istom periodu zabilježena je proliferacija kodificiranih tijela racionalizacije društvene ekspertize: priručnici o dječijem odgoju, menadžment kućanstva (“kućna ekonomija”), društveni rad (case work), psihoterapija (medikalizirana i dostupna širim slojevima društva) i industrijska psihologija, da imenujemo samo neke. Kasnije su se pojavile posebne, dobno usmjerene kontrolne agancije, tjelesni režimi (priručnici za seks, programi prehrane i rasporedi za tjelovježbu). Čini se da u kampanji potčinjavanja svega racionalnoj kontroli niti jedno društveno polje borbe nije bilo zabranjeno. Fordistička strast za planiranjem svega izraz  je pronašla  čak i u utopijskim fantazijama masovne kulture, posebice iscrpnim sinhroniziranim napjevima holivudskih filmova.

Ako je fordistička disciplina bila totalizirajuća, ona je ipak bila – i to je njeno drugo definirajuće obilježje – društveno koncentrirana unutar nacionalnog okvira. Kako je stoljeće odmicalo, razne, prethodno neprimjetne discipline konvergirale su unutar novog društvenog prostora u okvirima nacionalne države. Ono što su i Hannah Arendt i foucaultovac Jacquesa Donzelot nazvali “društveno” bila je čvrsta veza preklapajućih aparata, unutar kojih su institucije društvene kontrole postale međusobno povezane. Unutar polja društvenog, sfere industrijskih odnosa, socijalnog rada, kaznenog pravosuđa, javnog zdravstva, preodgoja, psihoterapije, bračnog savjetovanja i obrazovanja postale su međusobno propustive, pri čemu se svaka od njih pozivala na isti izvor racionalizirajućih praksi, dok je istovremeno razrađivala vlastite varijacije proizašle iz zajedničke gramatike guvernmentalnosti. U nekim zemljama, uključujući i Foucaultovu Francusku,  disciplinarna srčika bila je u velikoj mjeri provincija nacionalne države; u drugima, kao što je SAD, nevladine agencije su igrale važniju ulogu, nadomještajući državne aparate. Međutim, u svim slučajevima društveno je povezano s nacionalnom državom. Premda Foucault nije eksplicitno tematizirao pitanje razmjera, njegovo je razumijevanje pretpostavljalo kako je disciplinarni poredak nacionalno ograničen. Iz njegove perspektive, nacionalno-društveno je bilo nulta točka fordističke regulacije, zona njene najbujnije razrade i odskočna daska za njenu daljnju difuziju. Upravo se iz ove zone fordistička disciplina kretala prema vani, neprimjetno se šireći duž nacionalnog društva. Ipak, društvena koncentracija nije podrazumijevala i vertikalnu hijerarhiju, u kojoj zapovijedi jednosmjerno idu od vrha tradicionalne piramide prema dolje. Prije bi se moglo reći da su disciplinarni aparati opstajali jedni uz druge u prostoru nacionalno-društvenog, a njihovi  zastupnici su u jednakoj mjeri i sarađivali i natjecali se. Njihov milje je bio milje profesionalizma srednje klase, unutar kojeg su praktičari uživali priličnu diskreciju, čak i onda kada su njihove aktivnosti bile visoko racionalizirane. Rezultat je bio taj da su disciplinarne moći bile društveno koncentrirane ali ipak horizontalno raspoređene unutar nacionalnih okvira. Dakle, baš kao što je Foucault insistirao, fordistička disciplina je istovremeno bila i sistematska i “kapilarna”.

Treće važnije obilježje fordističke discipline slijedi iz prethodna dva: ovaj način društvene regulacije većinom je funkcionirao na principu individualne samoregulacije. To je bilo originalno značenje fraze “društvena kontrola”, koju američki sociolog Edward Ross skovao 1907. godine kao demokratsku alternativu hijerarhiji i izvanjskoj prisili. Kao što je i Foucault naglasio, zagovornici društvene kontrole nastojali su poticati samoaktivirajuće subjekte sposobne za unutarnju samovladavinu. Predskazujući da će takvi subjekti biti racionalniji, kooperativniji i produktivniji od onih direktno potčinjenih izvanjskom autoritetu, fordistički reformatori osmislili su nove organizacijske oblike i prakse upravljanja. U uredima, tvornicama i agencijama socijalnih službi, supervizori su bili pozivani da slušaju radnike i klijente, usvajaju njihove inpute i uvećavaju njihov opseg autonomnog djelovanja. Na strani ponude, u međuvremenu, dječiji psiholozi, edukatori, i stručnjaci za odgoj djece predložili su da reformiraju prakse za socijalizaciju djece. Želeći odgojiti buduće autonomne, samoregulirajuće građane, pozivali su majke da doje kad god to djeca zatraže, očeve da se odreknu tjelesnog kažnjavanja, učitelje da potiču znatiželju i da obrazlože logičke principe iza svakog pravila. Najrazličitije prakse, od bračnog savjetovanja do izricanja zatvorskih kazni na neodređen vremenski period, morale su biti regulirane prema sličnim zahtjevima. Krajnji cilj bio je “subjektivirati ” pojedince, potaknuti pojezikovljenje njihovih unutarnjih procesa kao načina kojim se oni drže odgovornima za te procese, čime se uvećavaju njihove sposobnosti  samokontrole. Učinkovito regrutirajući pojedince kao aktere društvene kontrole, istovremeno promovirajući njihovu autonomiju, fordistička disciplina nastojala je izvanjsku prisilu zamijeniti unutarnjom samoregulacijom.

Fordistička je disciplina generalno bila totalitarizirajuća, društveno koncentrirana unutar nacionalnog okvira i orijentirana ka samoregulaciji, što je rezultiralo oblikom guvernmentalnosti koji je uveliko prevazilazio granice države, čak i kad je ostala nacionalno omeđena. Široko rasprostranjena kroz nacionalna društva, produktivna za razliku od represivne, racionalna za razliku od karizmatične, mobilizirala je “korisna (ako ne u potpunosti docilna) tijela” u nacionalno omeđenim društvima masovne proizvodnje i masovne potrošnje.

Sigurno je da se ovome kvazi-foucaultovskom razumijevanju fordističke regulacije može uputiti mnogo zamjerki. Jedan od razloga je taj što pretjerano osuđuje fordizam te zanemaruje njegove progresivne i emancipatorske aspekte. Osobito se to odnosi na olako odbacivanje individualizirajućeg, potčinjavajućeg aspekta socijalne kontrole, ishitrenu težnju da se njeno insistiranje na poticanju autonomije svede na puko normalizirajuće discipliniranje. Konačno, zapetljan je u performativnu kontradikciju, jer svoju  kritičku moć crpi iz samih humanističkih normi, prije svega autonomije, koju istovremeno želi raskrinkati. Premda sam i sama u prošlosti Foucaultu upućivala slične kritike, premda ih još uvijek smatram relevantnima, ovdje neću raspravljati o njima. Ovdje radije upućujem na drugi problem: odnos između discipline i postfordizma. Čineći to, namjeravam problematizirati ono što sam jednom nazvala Foucaultovim “empirijskim uvidima”, nasuprot njegovim “normativnim konfuzijama”.

2.      Od discipline ka fleksibilizaciji?

      Prethodni opis fordističke discipline pretpostavlja barem tri empirijske tvrdnje koje danas više nisu istinite. Najprije, pretpostavlja da je društvena regulacija organizirana u nacionalnim okvirima, da je njen predmet nacionalna populacija koja živi u nacionalnom društvu pod okriljem nacionalne države, koja zauzvrat upravlja nacionalnom ekonomijom. Zatim, pretpostavlja da društvena regulacija konstituira netržišnu protutežu režimu akumulacije kapitala, koja je koncentrirana u zoni “društvenog”, a njene karakteristične institucije su vladine i nevladine agencije koje sačinjavaju (nacionalnu) socijalnu državu blagostanja. Konačno, pretpostavlja da je logika regulacije potčinjavajuća i individualizirajuća, da regrutiranjem pojedinaca kao agenata samoregulacije, istovremeno promiče njihovu autonomiju i potčinjava ih kontroli ili, točnije, promiče njihovu autonomiju kao sredstvo njihove kontrole.

Ako su ove tvrdnje bile istinite u eri postfordizma, njihov status danas je sumnjiv. U razdoblju postforditičke globalizacije nakon '89-e, društvene interakcije sve više prelaze granice država. Posljedica je toga da regulacija društvenih odnosa prolazi kroz veliki zaokret u razmjerima, jednak denacionalizaciji i transnacionalizaciji. Ne više ekskluzivno nacionalna stvar, ako je uistinu ikada i bilo, društvena regulacija sada se istovremeno događa na nekoliko različlitih nivoa. U slučaju javnog zdravstva, primjerice, od državnih agencija se sve više očekuje da svoje politike usklade s onima na transnacionalnim i međunarodnim nivoima. Isto vrijedi i za upravljanje, bankarsku regulaciju, radne standarde, ekološku regulaciju i protuterorizam. Stoga, iako nacionalno upravljanje ne nestaje, ono je u procesu decentriranja, jer njegovi regulatorni mehanizmi postaju usaglašeni (katkada saradnjom, katkada natjecanjem) s onima na drugim nivoima. Ono što se pojavljuje, dakle, jeste novi tip regulatorne strukture, višeslojni sistem globalizirane guvernmentalnosti čije konačne konture tek trebaju biti određene.

Istovremeno, regulacija također prolazi kroz proces desocijalizacije. U današnjoj hegemonijskoj – neoliberalnoj – varijanti globalizacije, masivni, nesputani transnacionalni tokovi kapitala izbacuju iz kolosijeka keynesijanski projekt nacionalnog ekonomskog upravljanja. Tendencija je da se fordistička država blagostanja transformira u postfordističku “kompetitivnu državu”, dok se države otimaju da smanje poreze i eliminiraju “birokratiju” u nadi da će zadržati i privući ulaganja. Posljedica  konstantnog snižavanja poreskih stopa jeste pospješivanje mnoštva deregulacijskih projekata, kao i pokušaji da se privatiziraju socijalne usluge, bilo da ih se prebacuje na tržište ili prenosi na obitelj (što u praksi znači na žene). Iako razmjer ovakvih projekata varira od zemlje do zemlje, krajnji rezultat je globalna tendencija usmjerena ka destruktuiranju zone “nacionalnog društvenog”, koje je prethodno bilo centrom fordističke discipline. Sve manje društveno koncentrirani, sve više usmjereni ka tržištu i obitelji, manje je vjerovatno da će se postfordistički procesi društvene regulacije približiti  zoni koju možemo identificirati. Zapravo, ono što globalizacija generira jeste novi krajobraz društvene regulacije, privatiziraniji i raspršeniji od svakog kojega je zamislio Foucault.

Konačno, baš kao što fordistička disciplina iščezava u sjeni globalizacije, jednako tako se rasipa i njena usmjerenost ka samoregulaciji. Budući da sve više društvenog rada postaje tržišnim, radno intenzivni individualizirajući fokus fordizma opada. U psihoterapiji, primjerice, vremenski intenzivni, na razgovor usmjereni pristupi favorizirani u fordizmu sve više su isključeni iz osnovnog osiguranja, a zamijenjeni su instantnim tretiranjem/zbrinjavanjem farmapsihologije. Nadalje, slabljenje keynesijanskog državnog nadziranja znači više nezaposlenosti i manje redistribucije prema dolje, što će reći uvećanu nejednakost i socijalnu nestabilnost.  Vakuum koji iz ovoga proizlazi vjerovatnije će biti popunjen izravnom represijom nego naporima da se promovira individualna autonomija. Shodno ovome, u SAD-u neki analitičari govore o transformaciji socijalne države u “zatvorsko-industrijski kompleks” gdje zatvaranje mladića pripadnika manjinskih grupa postaje privilegiranom politikom nezaposlenosti. Štoviše, zatvori o kojima je riječ imaju malo toga zajedničkog s humanističkim panoptikonom  kojeg je opisao Foucault. Upravljanje ovim zatvorima često je podrazumijevalo sklapanje ugovora o saradnji s profitnim korporacijama, jer oni su prije žarište rasno zasnovanog i seksualiziranog nasilja – silovanja, eksploatacije, korupcije, neliječenog HIV-a, ubilačkih bandi i čuvara, nego li labaratoriji samorefleksije. Ako takvi zatvori prikazuju jedan aspekat postfordizma u malom, to je onaj koji više ne funkcionira kroz individualnu samovladavinu. Naprotiv, ovdje susrećemo povratak represije, ako ne povratak represiranih.

U svim ovim aspketima postfordistička globalizacija je daleko od foucaultovske discipline: višeslojna nasuprot nacionalno omeđene, disperzirana i tržišno orijentirana nasuprot društveno koncentrirane, sve više represivna nasuprot samoregulirajuća. S takvim odstupanjima zvuči primamljivo zaključiti da je disciplinarno društvo naprosto stvar prošlosti (dépassé). Mogli bismo čak doći u iskušenje i, slijedeći Jean Baudrillarda, zaključiti kako bismo svi trebali “zaboraviti Foucaulta”.

3.      Globalizirana guvernmentalnost

To bi, međutim, bila greška. Ako je suvremeno društvo postfordističko i stoga postdisciplinarno, ono ipak može probitačno biti analizirano iz kvazi-foucaultovske perspektive. Ključna stvar jeste identificirati karakteristike mehanizama upravljanja i političke racionalnosti novog načina regulacije koji je na pomolu. Rezultat bi bio kvazi-foucaultovsko razumijevanje novog oblika globalizirane guvernmentalnosti.

Ovaj projekt, onako kako ga ja razumijevam, ima tri glavna parametra. Prvi i krucijalni zadatak je konceptualizirati transnacionalni karakter postfordističke regulacije. Drugi zadatak je teoretizirati njegovo sve veće oslanjanje na disperzirane i tržišno orijentirane načine guvernmentalnosti. Treći zadatak je analizirati njegovu distinktivnu političku racionalnost, ukljućujući i njegove karakteristične objekte intervencije, načine subjektivacije. Za svaki od zadataka možemo se, srećom, pozvati na neke od pionirskih radova koji su nam već dostupni.

Transnacionalni karakter savremene guvernmentalnosti jeste izričiti predmet mnoštva literature o globalizaciji. Pod sloganom “vladavina bez vlade” mnogi znanstvenici mapiraju obrise novog, višeslojnog regulatornog aparata koji operira na transnacionalnom nivou. Preciznije rečeno, riječ je o tome da se locus guvernmentalnosti razdvaja, rastače u nekoliko odvojitih funkcija i pripisuje nekolicini različitih agencija koje operiraju na nekoliko različitih nivoa – globalnim, regionalnim, lokalnim i subnacionalnim. Na primjer, vojne i sigurnosne funkcije se kao rezultat “humanitranih intervencija”, “operacija očuvanja mira”, “rata protiv terorizma” i mnoštva multilateralnih sigurnosnih sporazuma relociraju, razdvajaju na nekoliko dijelova i mijenjaju dimenzije. Jednako tako, krivični zakon i policijske funckije se razdvajaju, spajaju i uspostavljaju na novim nivoima, nekada uperene i prema gore, kao u slučaju međunarodnih sudova za ratne zločine, Međunarodnog kaznenog suda, “univerzalne nadležnosti” i Interpola, ali nekada uperene i prema dolje, kao u slučaju plemenskih sudova i privatizacije zatvora. U međuvremenu, odgovornost za ugovorno pravo prelazi na druge nivoe, što je posljedica nastanka privatnog transnacionalnog režima za rješavanje poslovnih nesporazuma (obnova lex mercartoria). Funkcije ekonomskog nadzora se premještaju prema gore, ka regionalnim trgovačkim blokovima poput EU, NAFTA-e i Marcosura, te formalnim i neformalnim transnacionalnim tijelima poput Svjetske banke, MMF-a i Svjetskog ekonomskog foruma; ali i prema dolje, ka općinskim i provincijalnim agencijama, sve više odgovornim za poticanje razvoja, reguliranje plaća i poreza te osiguravanje socijalne skrbi. Posvuda, dakle, svjedočimo nastanku jedne nove, višeslojne strukture guvernmentalnosti, kompleksnog zdanja u kojem je nacionalna država samo jedan od mnogih nivoa.

Ovaj novi, globalizirajući način regulacije dovodi do znatne disperzije guvernmentalnosti. Za razliku od svog fordističkog prethodnika, postfordistički način regulacije teži ka “vladanju s udaljenosti”, putem fleksibilnih, fluktuirajućih mreža koje prevazilaze struktuirane institucionalne položaje.  Reguliranje društva danas više nije nacionalno-državno usredsređeno, nego funkcionira kroz moći i volje disperzirane grupe entiteta, uključujući i države, naddržavne organizacije, transnacionalna poduzeća, NVO-e, profesionalna udruženja, i pojedince. Na nivou države, primjerice, QUANGO-i pretpostavljaju regulatorne funkcije koje su prethodno bile u nadležnosti države; privatizacijom zatvora, komunalija i škola, izborna odgovornost je zamijenjena pregovorima među “partnerima” u “mjesnim” odborima. Jednako tako, na međunarodnom nivou, šarena i promjenjiva skupina neizabranih uglednih ličnosti u Davosu se sastaje jednom godišnje u djelimično institucionaliziranoj raspravi, dok pravne regulative transnacionalnih poslovanja ustupaju pred novim oblicima ad hoc, neformalne arbitraže, čiji ih privatni i diskrecioni karakter izolira/odvaja od javne kontrole. Sve ovo rezultiralo je javnim aparatom s tako kompleksim i promjenjivim sastavom da ga je vrsni teoretičar međunarodnih odnosa Robert F. Cox nazvao la nebuleuse 

Postfordistička guvernmentalnost, neovisno o njenoj sumnjivoj kvaliteti, pokazuje neke prepoznatljive kvalitativne odlike. Ovaj način regulacije se za razliku od svojih prethodnika mnogo više oslanja na tržišno orijentirane mehanizme upravljanja. Pod krinkom neoliberalizma, on u velikoj mjeri širi opseg ekonomske racionalnosti, uvodi natjecanja u socijalne usluge, transformira klijente u potrošače, a stručne profesionalce podređuje tržišnoj disciplini. U ovom režimu “od-državljene guvernmentalnosti” nezavisna politika blagostanja ustupa mjesto formalnim tehnologijama ekonomske odgovornosti budući da revizori, a ne stručnjaci za socijalne usluge, sada stoje u prvim redovima kao oni koji discipliniraju. Dok u međuvremenu vaučeri dolaze na mjesto javnih usluga, a privatizirani “menadžment rizika” zamjenjuje socijalno osiguranje, pojedinci su prisiljeni da preuzmu sve veću “odgovornost” za svoje živote. Istiskujući fordističke tehnike “društvene kontrole”, tržišni mehanizmi reguliraju veliki dio naših aktivnosti; čak su i odluke o braku i odgoju djece isprepletene s poticajima i potrebama/osjetljivošću tržišta.

Ishod je novi, postfordistički način potčinjavanja. Nije riječ niti o viktorijanskom subjektu individualizirajuće normalizacije niti o fordističkom subjektu kolektivnog blagostanja; novi subjekt guvernmentalnosti je aktivno odgovorni djelatnik. Subjekt (tržišta) izbora i konzument usluga, ovaj pojedinac je prisiljen kvalitet vlastitog života unaprijediti vlastitim odlukama.U ovoj novoj “brizi za sebe”, svak je stručnjak za sebe, odgovoran za upravljanje svojim vlastitim ljudskim kapitalom do maksimalnog učinka. U ovome smislu, fordistički projekt samoregulacije se nastavlja drugim sredstvima.

No, postfordistički način guvernmentalnosti veoma se razlikuje od svojih prethodnika. Fordistička je regulacija  implicitno težila ka univerzalnosti, unatoč stalnim socijalnim nejednakostima. Prema Foucaultovom razumijevanju, objekt njene intervencije bio je ne samo disciplinirani pojedinac, nego “opće blagostanje” i “stanovništvo” u cjelini; disciplinarna normalizacija bila je povezana s “biomoći” koja je projicirala nacionalnu sinhronizaciju i standardizaciju, premda preko leđa potčinjenih koloniziranih. Nasuprot ovome, postfordistička guvernmentalnost je, kao što smo vidjeli, rasplamsala i proširila nacionalni okvir. Štoviše, na taj način ona se istovremeno odriče univerzalističke žeđi ovog potonjeg (fordizma), ali bez pribjegavanja laissez-faire principu. Postfordistička regulacija prije uspostavlja nove forme (transnacionalne) segmentacije. Ona velikim dijelom funkcionira u vidu profiliranja stanovništva, razdvaja i prati pojedince u cilju učinkovitosti i sprečavanja rizika. Razdvajajući sposobno-i-kompetitivno žito od nesposobnog-i-nekompetitivnog kukolja, postfordističke politike blagostanja stvaraju različite životne tokove za svakog ponaosob. Rezultat je novi vid segmentirane guvernmentalnosti: odgovornosna samoregulacija za jedne, brutalna represija za druge. U ovom “dualnom društvu”, hiperkompetitivna, u potpunosti umrežena zona koegzistira s marginalnim sektorom isključenih koji nisu postigli mnogo.

Prethodna skica zaista je samo skica: letimičan pregled nekih od pravaca sukladno kojima se postfordistička guvernmentalnost poima. Mnogo toga ostaje da se uradi. Neka mi bude dopušteno da završim upućivanjem na dva dodatna smjera za daljnje istraživanje.

Jedna zanimljiva mogućnost tiče se upravljačkih funkcija koje u postfodrizmu obavljaju “mreže”. Kao sveprisutna globalizacijska poštapalica, pojam “mreže” imenuje i formu društvene organizacije i komunikacijsku infrastrukturu. Glavno obilježje mreža jeste njihova sposobnost da kombiniraju pravilima vođenu organizaciju s fleksibilnošću, otvorenošću, decentriranošću i prostornom disperzijom. Stoga pri poslovanju imamo razne transnacionalne lance firmi: dobavljače, kontraktore, preprodavače, itd. koji čine slabu, lako promjenjivu strukturu usmjerenu ka slobodnom tržištu i pravovremenoj proizvodnji. Isto tako, i u osobenoj intersekciji politike, religije i kriminaliteta koji nam je danas toliko na pameti imamo terorističke mreže: transnacionalne, decentrirane, prostorno disperzirane, naizgled bez vođe i nemoguće za locirati, barem ne nečim tako traljavim kao što je nacionalna država, a ipak sposobne za nevjerojatno dobro organizirane akte sinhroniziranog i masovnog uništenja, regrutiranja McWorld-a u službu Jihada, ako ne i trajnu destabilizaciju razlike među njima.

Naizgled više rizomatične i deleuzovske, nego disciplinarne i foucaultovske, mreže se ipak možda pojavljuju kao novi važni nosioci postfordističke guvernmentalnosti. Kritičkim teoretičarima globalizacije bi bilo korisno kada bi ih pokušali analizirati u foucaultovskim pojmovima. Prije svega, njihovu bismo artikulaciju (i kompetitivnu i kooperativnu) mogli istražiti pomoću poznatijih oblika regulatornih agencija. Drugi kandidat za kvazi-foucaultovsku analizu globalizacije jeste s ovim povezani pojam “fleksibilizacije”.

Druga sveprisutna globalizacijska poštapalica, “flekisibilizacija”, imenuje i način društvene organizacije i proces samokonstitucije. Štoviše: to je proces samokonstitucije koji je vezan uz, koji proizlazi iz, i koji podsjeća na oblik društvene organizacije. Glavne odlike fleksibilizacije su fluidnost, proizvoljnost i temporalni horizont “nedugoročnog”. Prema tome, ono što mreže predstavljaju za prostor, fleksibilizacija predstavlja za vrijeme. Tako u poslovnom svijetu imamo fleksibilnu specijalizaciju pravovremene proizvodnje. A imamo i “fleksibilnog čovjeka” (i ženu) koje je Richard Sennet opisao kao one koji često mijenjaju poslove, čak i karijere, koji odmah preseljavaju, čije su karijere i prijateljstva podešeni tako da pristaju horizontu nedugoročnog, i čije se sopstvo ne sastoji niti od jednog smislenog, koherentnog, sveobuhvatnog životnog narativa. Takva fleksibilna sopstva su, čini se, više fragmentirana i postmoderna od potčinjenih i identitarnih sopstava koje je opisao Foucault. Pa ipak, ona se možda unatoč svemu pojavljuju kao novi važni nosioci samoregulacije – barem u slučaju “sposobnih klasa”. Na taj način, kritički teoretičari ih mogu podvrgnuti kvazi-foucaultovskoj analizi. Prije svega, mogu pokušati odrediti da li projekt društvene kontrole kroz samovladanje, pa čak i osobnu autonomiju, može nadživjeti fordizam u nekom novom ruhu.

U svim takvim analizama, trebali bismo se prisjetiti da je disciplina bila Foucaultov odgovor na sljedeće pitanje: kako moć operira u odsutnosti kralja? Danas njegov odgovor, naravno, više nije uvjerljiv, ali to nije sve. Još više uznemirava činjenica da se samo pitanje treba reformulirati : kako moć operira nakon decentriranja nacionalnog okvira, koji je, dugo nakon smrti monarha, nastavio da organizira društvenu regulaciju? Zapravo, bilo bi teško formulirati bolje vodeće pitanje budući da nastojimo razumjeti nove metode guvernmentalnosti u eri neoliberalne globalizacije. Smatram da je takvo nastojanje daleko najprikladniji način da odamo počast jednom od najoriginalnijih i najvažnijih mislioca prethodnog stoljeća.

---

[1] Prevedno iz: Fraser, N. “From Discipline to Flexibilization? Rereading Foucault in the Shadow of Globalization”. U: Constellations Vol. 10, Issue 2 (2003), str. 160 – 171.

Sa engleskog prevela:

Tijana Okić